Maja Strgar Kurečić – Fotoaparatom se približavam motivu i pokušavam zamrznuti čaroliju


Maja Strgar Kurečić rođena je 29. rujna 1972. godine u Zagrebu. Krajem 1996. godine diplomirala je na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, usmjerenje grafičkog dizajna. Magistrirala je 2001. godine s temom iz područja web dizajna, na Fakultetu organizacije i informatike u Varaždinu. Doktorirala je 2007. godine na temu digitalne fotografije, na Grafičkom fakultetu u Zagrebu. Područje interesa u znanstvenom radu usmjerila je prema analognoj i digitalnoj reprodukciji slikovnih informacija, kao i primjeni Color Management sustava u digitalnoj fotografiji. Kao istraživač sudjelovala je u izradi nekoliko projekata financiranih od Ministarstva znanosti i tehnologije Republike Hrvatske. Objavila je više od 40 znanstvenih radova iz područja grafičke tehnologije i fotografije. Članica je Međunarodne komisije za rasvjetu (CIE Commission - Division 8, TC8-09 Archival Colour Imaging). Osim znanstvenog rada, aktivno se bavi umjetničkom fotografijom. Od 1991. Godine izlagala je na 31 žiriranoj i 10 samostalnih izložbi fotografija. Za svoje fotografije dobila je više nagrada i priznanja. Članica je Fotografske sekcije ULUPUH-a i Zbora fotoreportera Hrvatske. Maja se rado smije i svojim osmijehom osvaja simpatije, možda i najtvrdokornijih. Kreativna je i zaigrana kada se uhvati kakvog eksperimenta iz kojeg nastaju izložbe. Ugodan je sugovornik.

  • Najnovija izložba u Galeriji Kranjčar u Zagrebu kao i ona prethodna u ULUPUHovoj galeriji dio su fotografskog istraživanja?

Da. Zadnjih pet godina stvaram neke svoje nove svjetove kod kuće, unutar svoja četiri zida, u malenoj staklenoj zdjeli za pečenje. Svoje motive stvaram sama – u serijama OtherWorlds i EscapeLandscapes – koristim različite tekućine i boje, a kod FloatingGarden serije cvijeće koje pronalazim oko kuće ili donesem iz šetnje sa psom. 

Iako je način stvaranja kod sve tri serije vrlo sličan – zdjela, voda i u njoj otopljene tvari, svjetlo s prozora i stolne lampe, makro objektiv i stativ – priča koja me je motivirala i inspirirala za stvaranje je potpuno različita. Kod serije OtherWorlds željela sam u malom prostoru kuhinjske zdjele prikazati velika svemirska prostranstva koja simboliziraju širinu našeg duha i uma. Naš um ništa ne sputava da putuje daleko i kada stojimo na mjestu. 

Zato su i te fotografije na izložbi u galeriji ULUPUH bile prikazane u velikim formatima. Slično je polazište bilo i kod stvaranja serije EscapeLandscapes – to su moji predjeli bijega, apstraktni pejzaži mašte. Iz ničega stvoreno sve…

Serija FloatingGarden sa prethodne dvije dijeli samo zdjelu u kojoj je nastala. Ideja i motivacija tu je posve različita. Za tu seriju čak mogu navesti točan datum kad je započela. To je bilo 11. svibnja 2019. godine kad je moja kćer za svoj 18-ti rođendan dobila jednu crvenu ružu. Sama činjenica da je moja kći postala punoljetna, u meni je, po prvi puta, pobudila razmišljanje o starosti i prolaznosti života. Željela sam ružu sačuvati od propadanja, sačuvati njenu mladost, i bez mnogo razmišljanja stavila sam ju u škrinju i zaledila. Tek kasnije posegnula sam ponovo za ružom kako bi je fotografirala. Nakon ruže uslijedili su drugi cvjetovi, raznovrsno bilje, listovi, sjemenke… Počela sam ih sakupljati, proučavati, smrzavati i na kraju fotografirati. Od poriva je postala igra, od igre fotografija.

  • Kad je riječ o zaleđenom cvijeću, Zlata Vucelić je zaleđivala grančice u jezeru zimi i postizala začudne fotografije, Nada Orel se bavila kompozicijama sa suhim cvijećem, vaš eksperiment s frižiderom donosi opet drugačije rezultate. Može li se reći da je sve to slikarski čin, a fotografija je tek završni alat?

Naravno! Meni je uvijek fotoaparat bio samo alat za bilježenje misli, osjećaja i priča koje sam željela ispričati. Ona je produžetak mojeg uma i mog srca. Pogotovo u recentnim radovima, u kojima najviše uživam upravo u stvaranju motiva, u tom manualnom činu – fotoaparat je tu samo da „ovjekovječi“ ono što sam napravila – a što nije moguće trajno sačuvati u tom obliku.

  • Kod fotografije se uglavnom naglašava ‘zaustavljanje vremena’. Vaš ciklus s vodom bio je ‘zaustavljanje pokreta’?

U serijama OtherWorlds i EscapeLandscapes uranjam u nepredvidljivi, skriveni svijet boja i tekućina. Fotoaparatom se približavam motivu i pokušavam zamrznuti čaroliju koja se događa pri dodiru različitih tekućina. Dinamički proces te interakcije zaustavljam u vremenu. Izdvajam strukture koje su u stvarnosti nepostojane. Ono oku neuhvatljivo u stvarnome vremenu, na fotografijama postaje vidljivo. Puno je tu i slučajnosti i iznenađenja, što čini proces rada vrlo izazovnim, ponekad napornim ali uvijek zabavnim.

  • Fotografija bilježi činjenice, ali fotograf bira koje vrste činjenica će prikazati?

Da. Upravo je u tome cijela čar fotografije. Iako ona ima moć prikazivanja stvarnosti ona ne bi trebala služiti isključivo reproduciranju te stvarnosti. Fotografijom je moguće prenijeti stav autora, ideju i emociju skrivenu „između redaka“ stvarnosti. Fotografija bi trebala biti odraz autora.

  • Predajete na Grafičkom fakultetu?

Na Grafičkom fakultetu radim već više od 20 godina. Od kad sam doktorirala 2007. godine i predajem. Držim kolegije iz fotografije i grafičke pripreme. Moram priznati da više od znanstvenog rada volim raditi u nastavi sa studentima. Najsretnija sam kad vidim da ih mogu potaknuti i inspirirati da se izraze u mediju fotografije. Da počnu gledati i istraživati, razmišljati – ne samo o kadru, nego i o ideji, poruci i „nevidljivoj“ pozadini fotografije. Svoj najveći doprinos na fakultetu vidim u mentorskom radu sa svojim diplomantima. Volim kad mi oni sami dođu s nekom svojom idejom pa im onda pomažem i usmjeravam ih. Sa većinom svojih diplomanata ostajem u kontaktu i nakon što diplomiraju. Sretna sam da mogu pratiti njihov rad i napredak u struci.

  • Da li je po vama prednost ili smetnja za fotografiju njezina masovna uporaba i rasprostranjenost na društvenim mrežama?

Ne mislim da je smetnja, samo prirodni razvoj koji će vremenom iznjedriti i neke nove likovne vrijednosti, nove slike a vjerojatno i neka nova likovna rješenja.

  • Počeli ste s analognom fotografijom, s negativima i prihvatili dakako digitalnu. Koje su prednosti a koje mane jedne i druge tehnike?

Rad s analognim fotoaparatom puno je sporiji, da bi se vidio rezultat snimanja mora se prvo film razviti i onda od njega fotografije napraviti. Tek tada se zapravo vidi rezultat. Digitalna tehnologija je tu puno fleksibilnija i brža te je time pogodnija za brže učenje ali i za eksperimentiranje. Jako je praktično kad možeš odmah vidjeti što si snimio – ako nije dobro odmah se može korekcijom postavki napraviti bolje. Danas su fotografi u mogućnosti birati da li žele koristiti analogni fotoaparat i svjesno kontrolirati svaku fazu fotografskog procesa od snimanja do razvijanja filma i izrade fotografija što u sebi nosi ljepotu same procesualnosti. Ili pak žele koristiti digitalne puteve za stvaranje fotografske slike. No, ne treba pri tom zaboraviti da je i analogni i digitalni fotoaparat ipak samo alat koji treba biti u funkciji prenošenja autorske ideje. On sam nema nikakvu moć.

  • Skloni ste promovirati ljepotu prirode?

Uvijek sam smatrala da je Priroda najbolji dizajner. U prirodi ništa nije savršeno a sve je savršeno. U prirodi nalazim svoj mir i ravnotežu. Ona je je moj drugi dom. Dodir s prirodom potreban mi je kao disanje. U prirodi sam uvijek spokojna. Priroda me inspirira i nadahnjuje. Uvijek.

  • Čini mi se da volite svoj posao i da vam fotografija pruža veliku radost?

Da, fotografija ispunjava sve moje potrebe i porive za vizualnim izražavanjem. Tu sam se pronašla u potpunosti. I nakon godina i godina učenja, traženja, eksperimentiranja volim uvijek raditi nešto novo. Ne želim se ograničavati stilovima, žanrovima, motivima. Osluškujem i slijedim svoj unutarnji glas. Također, jako volim svoj posao na fakultetu. Volim doprinositi i dijeliti svoje znanje i iskustvo mladima. Veselim se njihovim uspjesima više nego svojima. Neprocjenjiv je osjećaj kad znaš da si uspio kod neke mlade osobe pobuditi kreativan žar.   

  • Kažu da fotografija odgaja oko i oštri duh za prepoznavanje ljepote, ali i nesklada?

Tako je! Kad fotograf „uključi“ svoje fotografsko oko – on skenira sve oko sebe, precizno i pronicljivo – filtrira uočeno kroz svoj sustav vrijednosti i interpretira viđeno, ali i doživljeno kroz fotografiju. 

  • Mislite da su žene podcijenjene u fotografiji još uvijek?

Ne mislim da su podcijenjene. Samo su manje vidljive, manje eksponirane. Svaka osoba, bez obzira na spol, ako ima kvalitetan rad ima mogućnosti da se izbori za svoje mjesto pod suncem. Treba biti ustrajan i uporan, a za to žene možda imaju manje vremena od muškaraca, najviše radi skrbi za djecu koja je još uvijek u najvećoj mjeri njihova briga.

Ne volim baš govoriti o umjetničkom izrazu kao o muškom ili ženskom, to je umjetnički izraz osobe, umjetnika. Vjerojatno je žensko oko i srce osjetljivije na neke teme koje su ženama bliskije, no to ne mora značiti da će se žena umjetnica baviti isključivo takvim temama – možda se ona baš namjerno želi baviti sasvim drugim temama da se odmori od svoje realnosti.

  • Što rado poručujete mladima?

Učite, radite, eksperimentirajte, istražujte, igrajte se, prihvatite konstruktivnu kritiku, budite strpljivi, nemojte se bojati grešaka – iz njih se najviše uči, nemojte odustati ako vam ne ide od prve, budite uporni u onome što volite, slijedite svoje snove.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp