Deveti zagorski salon


Pojavom postmoderne oblikovne slobode, raznolikost autorskih pristupa počela se nazivati pluralizmom. Iako je postmoderna za teoretičare završila nakon skoro trideset godina trajanja, od 1975. godine do početka novog 21. stoljeća, pluralizam kao pojava raznolikosti autorskih rukopisa i metoda rada nije jenjavala, a najtvrdokornije je opstala u slikarstvu. To zapravo ne čudi jer slikarstvo za razliku od arhitekture, koju nazivaju kraljicom umjetnosti, tu svoju autorsku individualnost pokazuje već od početka dvadesetog stoljeća. Štoviše, novi interpretatori povijesti umjetnosti sve pojave koje su se nastojale prikazati kao pravci, pojašnjavaju kroz postojanje jakih umjetničkih ličnosti koje su izvršile određene utjecaje te tako stvorile veći ili manji broj svojih sljedbenika. Takva interpretacija počiva na činjenici da u umjetnosti ne treba tražiti i prepoznavati pravce i struje, već individualce koje ne treba međusobno uspoređivati jer se upravo po originalnosti svoga stvaralaštva i razlikuju. Posve je jasno da njihovu popularnost u javnosti stvaraju trgovci umjetninama te nadasve masovni mediji koji šire naručene informacije i stvaraju ‘zvijezde’.

Društvene mreže novi su oblik raspršivanja informacija, tako da su utjecaji, kopiranja, pa i krađe te krivotvorine oblika, ideja i gotovih djela postali masovna mogućnost. Unutar takve situacije događa se fenomen kolektivne prosudbe, uzajamnih pohvala (lajkanja), pa i pokuda ili ignoriranja. Umjetnicima najteže pada upravo ignoriranje njihovih javnih nastupa, što je u tiskovinama smanjeno na minimum, a televizija je prilična ‘lutrija’, hoće li ili neće reagirati na izložbu. Virtualne izložbe i široka mreža informacija potvrđuju pluralizam stvaralačkih koncepcija i metoda rada. Međutim, svi oni koji su nekad upoznavali povijest umjetnosti preko monografija i svi oni koji to danas čine preko društvenih mreža posredstvom interneta zatečeni su kad iste radove vide u živo, u muzejima ili galerijama. Taj neposredni kontakt s djelom stvara vizualno-taktilno i prostorno-materijsko/fizičko iskustvo, novo, uzbudljivo, stvarno. Izložbe, upravo zbog tako pruženog iskustva imaju puni smisao.

Zagorski salon prikazuje pluralizam autorskih pristupa, metoda, koncepata i kreativnosti koju emaniraju radovi nastali u posljednje tri godine te pružaju publici uvid u aktualni svijet slikarstva, kiparstva, grafike, keramike, fotografije, videa, instalacija i sličnog, zagorske regije ili njoj naklonjenih autora. Deveti zagorski salon pokazuje široki i bogati raspon kreativnog promišljanja oblika i odnosa prema vremenu, prostoru, prema osjećajima i prema mediju u kojem autori stvaraju.

Ovogodišnje nagrade dodijeljene su Jadranki Fatur (Zagreb, 1949.), Željku Kropfu (Zagreb, 1957.) i Ivani Ožetski (Zagreb, 1971.), trima autorima potpuno originalnih autorskih rukopisa, različitih koncepata, medija, metoda i ikonografija. Jadranka Fatur dosljedna je svom hiperrealizmu, ili realizmu ako hoćete, koji je započela odmah po studiju Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu gdje je 1974. godine diplomirala kod prof. Miljenka Stančića. Na nedavnoj velikoj retrospektivi u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu potvrdila se kao umjetnica svjetske razine.

Željko Kropf izdvojio se među izlagačima svojim kolorističkim geometrijskim šarama kojima svjesno koketira s dekorativnom umjetnošću te bi u tragu tapiserija značajnog autora Ede Kovačevića i drugih, poželjeli i ove Kropfove slike vidjeti ne samo kao slike već i njihovu primjenu u vitraju ili tapiseriji.

Prostorne kompozicije Ivane Ožetski skladan su spoj grafičke prošaranosti i prostorih struktura te plijene pažnju originalnom dualnošću jednostavnog dojma i kompleksne građe.

Iako će se izložba moći razgledati i virtualno, svakako bi bila preporuka publici da došeta u Galeriji grada Krapine i uživa u trogodišnjoj produkciji likovnih umjetnika, koji će im svojim radovima prenijeti dio uložene duhovne i kreativne energije. Izložba je otvorena do 1. listopada 2021. godine.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp