Filozofija hodanja


Otkad znam za sebe, smatram se hodačem. Predivan je osjećaj izborene slobode i mogućnosti oslobađanja tereta briga, barem na trenutak, u kojem se isprepliću koračanje i razmišljanje, i postupno pretapaju u jednost sveprisutnosti i vječnosti – svojevrsno „hodomišljenje“. Od dječačkih proljetno-jesenjih šetnji nepreglednim livadama i puteljcima Maksimira i Šalate ili morskim stazama i ličkim proplancima i šumama ljeti, mladenačkih planinarenja hrvatskim planinama i lutanja ulicama Pariza, Beča, Wrocława, Praga, Sarajeva i New Yorka, pa sve do danas – u posljednje gotovo dvije godine sam u 800 sati prešao 3 000 km, kao što mi pokazuje aplikacija na mobitelu – hodanje je moja pokretačka snaga i izvor radosti i samorazumijevanja.

Sintagmu „filozofija hodanja“ skovao sam tijekom studija filozofije – poslije ću otkriti da je jedan francuski filozof napisao i knjigu o ovoj temi (F. Gros, hrv. izd. 2021.) – godine 2010. uredio sam i vodio zanimljivu i iznimno posjećenu tribinu „Paralelni svjetovi“ u zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića na kojoj su o filozofiji hodanja nadahnuto govorili književnik Edo Popović („Priručnik za hodače“) i teoretičar Dean Duda („Kultura putovanja“), a u međuvremenu sam čitao djela poznatih filozofa i književnika koji su uživali u kratkim ili dugačkim šetnjama (primjerice „peripatetik“ Aristotel, Kant, Nietzsche, Rousseau, Thoreau, Rimbaud, V. Woolf, Wittgenstein itd.).

Prije dva ljeta sam, kad već zbog obveza na poslu nisam mogao hodočastiti „Putom sv. Jakova“ za Santiago, proveo 90 dana hodajući različitim dijelovima Zagreba – meni poznatim i manje poznatima – i pritom prešao (zacrtanih) 880 km, prevaljujući gotovo 10-ak km dnevno. Hodam, dakle, otkad znam za sebe, u društvu, u paru, a ponajviše u tišini vlastitoga bića.

Ipak, možda su mi i najdraži krugovi u kojima, koračajući poput kakvog mistika, nalazim tu ogromnu snagu ponavljanja, ponavljanja Istog, pri čemu od „filozofije hodanja“ preko svojevrsne „molitve srca“ dolazim do vlastite „filozofije srca“ u kojoj osjećam neizmjernu bliskost s Bogom, ljudima i na kraju krajeva, kao uostalom i na početku… sa samim sobom. Eto kratkoga uvoda u filozofiju hodanja koja je za svakoga od nas koliko univerzalna, toliko i osobna. Svi mi, suvremeni hodači, svakim novim korakom zapisujemo svoju intimnu biografiju hodanja. Ergo, koliko hodača, toliko i toplih ljudskih, različitih i sličnih, hodografija.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp