Zapamti


Teško će netko ići naprijed ako se osjeća zarobljenim. Znam to jako dobro. Često me prati takav osjećaj. Zarobljena sam u sredini u koju ne pripadam. Patim li zbog toga? Naravno. Jako. Ima li rješenja? Ima. Znam i koje je.

I baš zato ovo ljeto koristim kako bih osnažila sebe za velike promjene. Pune 34 godine živim za druge. Sve svoje snove i želje potiskujem kako bi drugima bilo dobro, kako bi drugi najprije svoje ostvarili, pazeći da druge ne povrijedim.

Toliko sam samu sebe zapostavila da neki dan kada sam na poklon dobila bombonijeru – nisam znala kako se ponašati. Umjesto da se prepustim uživanju u poklonu, postavljala sam samoj sebi pitanja – zašto sam to dobila… Nikad nisam rekla, pogotovo ne javno, koliko jako volim poklone. One sitnice…ono kad te se netko sjeti. Umjesto da to kažem, govorila sam – joj nemoj se trošiti, pa zašto to…

Danas je dan u suzama. One čiste ono što sam prešutjela ne stavljajući sebe na prvo mjesto.

Nedavno sam istraživala o eutanaziji. Shvatila sam da ne želim još 30 ili više godina trpjeti bol. To nije samo bol. To je hrpa lijekova koje svakodnevno unosiš u tijelo i očekuješ da si ok. Jedno liječiš, pet organa razboliš. I kad sam shvatila da ipak na planeti postoji izlaz, kao da sam se probudila iz zimskog sna. Sna u kojem sam sama sebi najveći monstrum. O da, znam baš biti gad sama prema sebi. I često imam dvostruka pravila za sebe, pogotovo u poslu. Svoje greške toleriram samo ako nešto iz njih mogu naučiti, a tuđe greške opravdavam time da je ljudski i prirodno griješiti. Ispada da sebe ne smatram čovjekom. I umjesto uživanja, sebe kažnjavam…makar u mislima..

E, kad shvatiš koliko je život prekratak za bilo što osim uživanja u njemu, koliko god bile teške i dugotrajne te spoznajne misli, počneš se lagano mijenjati.

Još je daleko reći kako sada živim za sebe. Niti jedan proces nije preko noći. Iako svijet ide u instant rješenja, znam da ona ne postoje. Ideš malo po malo. Nekad si duže vrijeme na istom mjestu. Pa opet kreneš.

Premalo toga činim za sebe. Ovaj tjedan sam pobijedila ogroman strah od zubara i otišla na nokte. Tata mi je posudio za obje stvari novac. I ne bi bilo ništa od toga da me danima nije zub bolio i da nokti nisu počeli otpadati.

Da. Tako živi puno ljudi u tridesetima. Iako su zaposleni, nemaju dostatna primanja za sebe, pa posuđuju od roditelja umirovljenika. Dobro došli u stvarnost. Ima ih koji ne žele otići. Dobro im je tako. Ima puno i nas koji želimo, a ne možemo…nemaš zaleđe…tu si gdje jesi i prepušten si demonima koji te jedu. Ne osuđujte. Nije to ugodan život. Niti svi mogu spoznati kako van iz toga.

Baš zato spremam sebe za velike promjene. Koje će doći kroz sitnice.

Ne osuđujte nikoga. Svatko ima svoje demone koji ga jedu jer smo takvo društvo kreirali i tako postavili stvarnost… Žena mojih godina ne valja ako nema stalan posao, nekoliko djece i nije u braku…svjesna sam toga. Takav svjetonazor prevladava. Nemam ništa od navedenog i zbog toga nažalost osjećam osudu društva. Daleko smo od prihvaćanja različitosti.

Zato baš učim sebe prihvatiti. Sebe voljeti. Sebi ugađati. Imam samo sebe čitav život. I tek kad sve ovo zaista sjedne u svaki dio mog bića, bit ću slobodna. Na putu sam do slobode. I neću odustati. Imam samo sebe.

U tome su pogriješili što nas ne uče voljeti sebe. Srećom pa život nađe način kako ispraviti ljudske greške i pokazati nam pravi put.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp