Surovi kapitalizam


U jednom bezazlenom ljetnom shoppingu načula sam razgovor dvije prijateljice. Jedna od njih pokazala je interes za jedan kupaći kostim koji je koštao oko 500,00 kuna.

  • „Hoćeš li ga kupiti?“ pitala ju je prijateljica.
  • „Ma, ne, samo gledam malo.“ odgovorila joj je.
  • „Zar ti je to skupo?“ nastavila je prijateljica zalaziti u njezin novčanik.
  • „Ma, nije u tome stvar, nego imam već kupaćih kostima doma, samo gledam malo, rekla sam ti.“ nevoljko će prva.
  • „A, dobro, onda gledaj, ne znam ja što je tebi skupo…“ bila je uporna prijateljica.

Ovaj kratak razgovor natjerao me na razmišljanje o ogromnom jazu koji dijeli sve nas kao kupce (pa tako i kao ljude, naravno), o jazu između naših socijalnih prilika i neprilika u kojima smo se našli. Da, ono što je nekome skupo, nekome drugome je jeftino. Nekome tko nema novaca 500,00 kuna je puno i skupo, a nekome s visokim primanjima 500,00 kuna je kao pet lipa ili manje.

Jedan umreženi odvjetnik godišnje zarađuje oko sedam milijuna eura. Kako taj čovjek raspolaže tim novcem? Gdje iz njegovih ruku taj novac odlazi? Jedan poduzetnik samo na jednom eventu godišnje zaradi sedamdesetak milijuna eura. Što on čini s tim novcem? Je li uopće normalno da jedan čovjek generira toliku zaradu u svijetu s toliko siromašnih ljudi koji doslovno nemaju za kruh? Jedna se gospođa snalazi tako što čisti po kućama za tridesetak kuna po satu. Poznajem  soboslikara koji ti ofarba cijeli stan specijalnim bojama koje sam možeš birati za pedesetak eura. Logike tu nema. Baš nikakve.

Čudan je taj svijet slobodnog tržišta. Slobodno tržište predstavlja anarhiju podivljalih pohlepnika koji svojom pohlepom doprinose neravnomjernoj raspodjeli dobara generirajući sve veće siromaštvo. Taj podivljali svijet u kojem bogati postaju bogatiji, a siromašni sve siromašniji i u kojem netko mora nešto izgubiti kako bi netko drugi to isto dobio, jednostavno nije normalan. Takav sustav osuđen je na propast. Tržište kao takvo nije neprihvatljivo, ono je naša stvarnost, ali ako mu je dana potpuna sloboda, tada postaje darvinistička džungla. Bez regulacije tržišta socijalne razlike bivat će sve veće i veće.

U svim sferama pravila kao da postoje samo nominalno, a iza zavjese se krije istina. Željezne zavjese više nema, ali sada je tu nevidljiva zavjesa iza koje glavni igrači igraju šah sa svima nama. Mi smo šahovske figure u njihovim rukama. Zna se tko smije biti tko i tko može, a tko ne može biti postavljen na određenu poziciju. Sve je kao stvar neke lude sreće, tako se govori, kako bismo mogli kriviti sami sebe ako kojim slučajem u nečemu ne uspijemo.

Natječaji za ovo ili ono isključivo su stvar poznanstava, kumske umreženosti, podobnosti, potkupljivosti, kupo-prodajne, maloprodajne i veleprodajne vrijednosti svakog od nas i lobija kojem pripadamo, ako uopće pripadamo. Netko mora stajati i ispred i iza tebe. Moraš biti obložen sa svih strana odozgo i odozdo, s lijeva i s desna, ugodno zaštićen kao salama žemljom s obje strane ili još bolje hrenovka uronjena u liziku, kako bi tako smiren i staložen i ostao tako toplo uhljebljen.

Svatko od nas ima neku svoju cijenu, a najviša je danas cijena nerada. Nerad je na vrlo visokoj cijeni. Rad je čisto iskorištavanje u korist nekog neradnika – gazde koji na tebi zarađuje. Neradnici bez ikakve kontrole mogu zarađivati milijarde uz pomoć svojih radnika. Radnici svakim danom zarađuju sve manje. Cijena rada postaje sve niža i niža pod krinkom konkurencije i zamjenjivosti radne snage i pod egidom sigurnosti kakvog – takvog posla (bolje ikakvog nego nikakvog). Takvom psihologijom straha od gubitka egzistencijalne sigurnosti radna snaga gubi na svojoj cijeni. Može li dnevnica djelatniku koji za svog šefa od jutra do mraka prodaje ležaljke, suncobrane i sladolede na plaži biti sto kuna, dok taj isti djelatnik svome šefu omogućava dnevni prihod od desetak tisuća kuna? Stvari nisu dobro posložene i s pravom se pitamo – kamo ide ovaj svijet?

Plaćeni nerad pod krinkom neke tobože važne funkcije danas je javno predstavljen kao najveća moguća čast. Mladi ljudi koji žele i sami doći do razine plaćenog nerada potajno istražuju kako bi to mogli postići. Doći do razine plaćenog nerada vrlo je teško, ali nije nemoguće. Onaj tko to želi treba samo znati prave ljude, imati neke informacije kojima će te iste ljude moći ucijeniti, imati ih u šaci, mora imati neki kredit kod njih, biti u situaciji da o njemu na ovaj ili onaj način ti ljudi ovise. Tada može komotno početi odlučivati o pozicijama na kojima ili bolje reći s kojih će kao čovjek – pauk moći plesti neke svoje mreže i kao neradnik – odličnik dobivati iz godine u godinu sve ogromnija primanja i imati sve časnije funkcije, ovisno o njegovoj brzini penjanja na društvenoj ljestvici piramide moći.

O društvenoj valorizaciji časnih neradnika nije potrebno niti govoriti. Njihova je društvena prihvaćenost neupitna. Na svakom se društvenom događanju ponašaju kao na tržnici robljem, a na druge ljude gledaju kao na robu koju mogu kupiti kada god to požele, ali i nemilosrdno odbaciti tu istu robu kada im ona više ne treba. Pa tako kupuju i prijatelje, i prijateljice, cijele kolone štovatelja i obožavatelja, i ljetovanja, i skijanja, i druženja uz plaćene zabavljače, i Facebook prijatelje, i masaže sa sretnim svršecima. Svi žele biti u njihovoj blizini, svi žele biti proizvodi koje će novopečeni bogataši kupiti. I, nikoga nije briga što je sve to umjetno, što je sve to plaćena predstava i laž. Svatko samo gleda kako da što bolje prođe kroz dan, tjedan, mjesec, godinu…

Na Instagramu gepardi slobodnog tržišta (čitaj: džungle) redovno šamaraju sljedbenike i slučajne posjetitelje svojom srećom, razbacani po svijetu, od Dubaia do Floride, šepureći se svojim novim ultra bijelim gebisima i zubnim ljuskicama iz prestižnih stomatoloških poliklinika, pozirajući u mnogobrojnim idiličnim obiteljskim grozdovima, da ne bi netko pomislio da se samo prijatelji kupuju. Jer, kupuje se apsolutno sve. S jedne strane, sve sama kupljena materijalna i nadasve opipljiva sreća i blagostanje, skupi restorani, hoteli, jahte, privatni mlažnjaci, wellnessi, spa tretmani, dizajnerski stanovi i najskupljim namještajem opremljene kuće, rasni kućni ljubimci, bogati vozni parkovi, a s one druge strane, na ulicama bijeda i kopanje po kontejnerima i redovi pred pučkim kuhinjama. Časne neradnike to ne zanima. Jer kako bi oni imali to što imaju narod to isto mora nemati. To je bit kapitalizma kojeg smo bespogovorno prihvatili, a da nas nitko nije ništa pitao.

Zar je to život? Da je nekome petsto milijuna kuna malo, a nekome pet lipa puno? Da netko ima pedeset nekretnina, a netko niti krov nad glavom? Zar je to idealno društvo? Naravno da nije, ali takvo je društvo danas. Nakaradno i nakazno. Daleko od idealnog. A, bit će još i gore. I nitko se ne buni. Svi šute i čekaju da bude sve gore. I biva gore. Iz dana u dan. Jedni se bogate, drugi osiromašuju. A hodamo istim ulicama i trgovima, čekamo u istim redovima u trgovinama i kao kupci odlazimo u obilazak trgovina u kojima nas dočekuju cijene koje nas dijele na ove i one, na one kojima je 500,00 kuna puno i one kojima je to ništa. U našim novčanicima koje imamo ili nemamo je jedina istina. Sve ostalo je farsa, gluma, pozornica i laž. Zavjetovani šutnjom, prolazimo jedni kraj drugih dok nam je nad glavama tisuće upitnika koji čekaju svoje odgovore.

Nepristojno je zadirati u nečije imanje ili nemanje, naravno. Politički je nekorektno nekoga pitati za njegova ili njezina primanja. Svatko je od nas unaprijed ušutkan po tom pitanju. Pijemo kave jedni s drugima, ne znajući kome je od nas ta ista kava skupa, a kome jeftina. Gledamo se kao protivnici za stolom za kojim se igra šah. Ta druženja nisu kao prije. Nisu opuštena. Opterećena su pravilima ovog nepravednog svijeta koji nam je ukrao osmijehe i pravo na iskrena, opuštena druženja. Kako bi samo ta ista druženja bila ugodna kada bi u svakom novčaniku bilo podjednako novaca za kavu koja bi svima nama bila jednako skupa ili jednako jeftina. No, svi znamo da nije tako i da još dugo tako neće ni biti. Preostaje nam da se na bilo koji način borimo protiv suvremenog sustava izokrenutih vrijednosti i podivljalog i nereguliranog materijalizma.

Pitam se – do kada ćemo samo šutke promatrati ovaj nepravedan svijet i čekati da se nešto samo od sebe promijeni, ljudi? Ništa se neće promijeniti bez nas. Ne možemo samo hladno promatrati kako se jedni bogate na račun drugih, odnosno osiromašujući druge. Ne možemo živjeti u takvom svijetu. Sve što su samoproglašeni vlasnici vremena i prostora, gospodari života i smrti proglasili nepristojnim, neprimjerenim, nekorektnim trebali bismo preispitati. I, možda bismo tada odlučili biti svjesno neposlušni i nekorektni po pitanju preispitivanja nečijeg bogaćenja na račun drugih ljudi.

Graditi svoju sreću na tuđim nesrećama nije pravi recept za sreću. Prosperirati gazeći, obespravljujući i osiromašujući druge ljude nije prava formula uspjeha. Pravu sreću i pravi uspjeh postižemo tek onda kada shvatimo da nismo došli na ovaj svijet kako bismo ga posjedovali, već kako bismo ga doživjeli kao duhovna bića koja slobodno i neopterećeno žive svoje ljudsko iskustvo u zajedništvu i slozi s drugim ljudima.

Želja za posjedovanjem, želja za usporedbom s drugima, pohlepa i sebičnost uništavaju naš duh i naše istinsko zajedništvo. Svijet u kojem živimo sa svim svojim blagodatima i resursima treba učiniti jednako dostupnim svim ljudima na svijetu na naše sveopće veselje. Kada smo bili djeca znali smo da je sreća dobra samo onda kada se dijeli s drugima i živjeli smo za osmijehe na licima naših prijatelja, kao i oni za naše. Uživali smo dijeliti sreću, jer jedini pravi recept za sreću je kada ju podariš nekome i kada ju netko podari tebi. Zašto kao odrasli to zaboravljamo činiti? Zašto smo dozvolili da sebičnost i pohlepa zavladaju svijetom?

Na kraju krajeva, Albert Einstein je lijepo rekao: „Džava je nastala radi čovjeka, a ne čovjek radi države. To znači da država treba biti naš sluga, a ne mi njezini robovi.“ Država bi trebala biti servis građana, a ne naš gospodar od kojeg strepimo. Država bi trebala biti prijatelj čovjeka, nešto što nas štiti od bilo kakvog tipa izrabljivanja i rizika, pa tako i tržišta koje u svojoj pretjeranoj slobodi gubi svoj prvotni smisao – služenja svima nama.

Ovo je naš svijet. On pripada svima nama u jednakoj mjeri. Ne priznajem samozvane vlasnike vremena i prostora, gospodare života i smrti. Dostojan život neka bude ili svima nama ili nikome. Dosta je bilo tiranije i iživljavanja pohlepnika nad onima koji doprinose njihovom perverzno lagodnom životu. Moćnici žive na račun svih nas. Mi smo ti koji ih hranimo. Mi proizvodimo nove vrijednosti, dok se paraziti hrane našim znojem. Nismo pijuni u partiji šaha moćnika, već ponosni ljudi koji misle svojom glavom i koji vjeruju u pravedan svijet. Nitko to ne može činiti umjesto nas. Vjerujem u taj bolji svijet. Možda sam naivna. Ali, ne odustajem tako lako. Čvrsto vjerujem da je taj bolji svijet tu, na dohvat ruke. I, da, brže ćemo ga doživjeti i ostvariti ako svi mi jedni drugima napokon pružimo ruke.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp