Autocenzura je uvijek uspješnija od cenzure. Ona je nevidljiva. Za nju se nikad nikoga ne može okriviti. Barem ne službeno.

Autocenzura je prihvaćanje zidova koje oko nas i u nama proizvode strahovi od korumpirane politike, korumpiranog sudstva, kupljenih urednika, poslušnog represivnog sistema, obrijanih glava u domoljubnom ruhu…

Autocenzura se često prikriva ‘bijegom u područje autonomne kulture’.

Uvijek je prisutna tamo gdje se ništa ne kritizira, a cijelo vrijeme govori o važnosti kritike. Autocenzura suvremenog kukavičluka ima estetski karakter.

I jezik je sredstvo i autocenzure i cenzure. Jezikom se podižu zidovi koji su viši i snažniji od bodljikave žice na granicama. Osim toga zidovi jezika omogućuju da se uljezi prepoznaju i kad prijeđu granice ukrašene bodljikavom žicom.

Za zidove jezika ponajviše je krivo – olovo.

Ono je omogućilo tiskarsku tehnologiju, a ova je tehnologija omogućila nacionalizme.

Tako je govorio Marshall, a ja mislim da je bio u pravu. Svi veliki nacionalisti ljudi su tipografskoga uma. Sljedbenici olova i olovnih žica.

Sjetimo se…

Da bi industrija tiska imala smisla – bila su potrebna slova od olova. Da bi jezik postao industrijom  –  trebali smo se usuglasiti oko investicije u olovna slova. Dijalekti su morali postati jezik. Iskustva govora su morala obući olovno ruho.  ‘Olovni dogovori’ omogućili su standarde tiskanja slovima od olova. Stvoreno je oružje ubojitije od olovnih metaka.

Olovo jezika omogućilo je identificiranje uljeza na bilo kojem mjestu na kojemu su vrijedila pravila olovnih znakova. To je omogućilo novu, brzorastuću –  industriju nacionalizma.

Jezik je materijal od kojega politika gradi ograde.

Takva je definicija zasigurno različita od uobičajenog razumijevanja jezika, ali i indikativna. Jezik je, naravno, izvorno stvaran da bismo se mi ljudi – razumjeli. Danas međutim, jezik postaje i instrumentom prepoznavanja onog drugoga, različitoga.

Olovo je bilo ključni dokaz u uništavanju par milijuna knjiga u Hrvatskoj. Netko je naprosto mislio da će do vlastitog kulturnog bogatstva doći uništavanjem bogatstva tiskanog nekim drugim pismom/jezikom. Umjesto da nas sličnosti približavaju, one su postale uzrokom bijega. Sličnost u pismu/jeziku postala je sramotna.

Nažalost.

Dovodeći do konzekvence tu ‘razlikovnu’ funkciju jezika moglo bi se zastrašujuće zaključiti da se danas jezik koristi kao ‘kulturniji’ oblik označavanja umjesto zvjezdica ili bijelih traka Označavati se može i jezikom.  

Označitelj i označeno mogli bi tako danas imati novu dimenziju razumijevanja. Politika nam, naime, prepušta da uživamo u označenome sve dok ne uđemo u svijet oznaka tog označenoga. U tom svijetu (oznaka tog označenoga), nema više izvornog razumijevanja onog označenoga.

Kao da više nije važno da li se razumijemo. Sam jezik postao je političkom propusnicom  koja određuje vidljivost nekoga  u prostorima ograđenim jezikom kao žicom.

Važno je samo njegovanje ograde. U kuću bivstvovanja ne puštamo one koje razumijemo. Unutra mogu ulaziti samo certificirani korisnici.

Skrivena poruka ograđivanja žicom glasi: Nije bitno razumjeti drugoga.

Važnije je izgovara li onaj drugi lozinku pripadnosti na jeziku propisanim protokolom svođenja kulture na političku dimenziju. Slično kao sa Covid-om:

Nije važno što je neuništiv, što se mijenja sa svakim napadom, što za njega nemamo lijek, što cjepivo nije prošlo potrebnu proceduru ispitivanja, što proizvođači cjepiva ne snose nikakvu odgovornost, što liječnici propisuju cijepljenje za koje ne znaju koje će posljedice izazvati… Važno je vjerovati u propagandnu poruku Budimo odgovorni.

Ona nas drži zajedno u logoru političke birokracije. Ako i umremo, umrijet ćemo sretni jer nismo izdali svoju političku birokraciju, svoje zablude, svoje navijačke strasti, svoje (takozvane) političare.