Umjesto In Memoriama – prigodna (ugodna) sjećanja
Budimo danas u mislima s njima


Pančevo – Zagreb, 20. srpanj 2021. godine

Danas će na zagrebačkom groblju „Mirogoj“, Ivica Vidović u 11.40,  a Joža, Josip Šintić u 14.00 sati, krenuti i formalno put neba.

Dva velikana,  ne samo hrvatske, već i bivše jugoslavenske marketinške scene, pa i svjetske.

„Reprezentacija“ Hrvatske na nebu ojačana je s dva vrhunska marketinška imena: pored zvaničnika JUME i hrvatske oglašivačke scene: profesori, dr Fedor Rocco, dr Roman Obraz, dr Aleksandar Bazala…, tu je i nekoliko njih – vrhunskih praktičara koji su dosegli i akademske visine – profesori – dr Josip Sudar, dr Čedomil Dinter, dr Ljubomir Baban te „operativci“ koje bi svaki izbornik poželio: Marijan Serdarušić, Mihovil Skobe, Velimir Kovačić, Mario Hladnik, Ante Batarelo… (imena osoba koje sam osobno poznavao i za koje sam siguran da su „tamo – na nebu“), tu su, sada, i Josip (Joža, Zlatko) Šintić i Ivica (kršteno ime) Vidović. Jedan Zagorac i jedan Otočanin.

A, tek koliko bi bilo kandidata za pričuvnu klupu.

Joža je bio rasni istraživač. Posebno se zanimao za psihometriju i statistiku.

Bio je zapažen student kod profesora dr Borisa Petza na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na Katedri za psihologiju.

U SAD je radio na doktoratu u kojem se posebno zanimao za konstrukciju testova kreativnosti.

Po povratku, zapošljava se u Agenciji za ekonomsku propagandu VJESNIK u Zagrebu.

Uz primjenu znanja iz psihologije, sociologije i statistike, radi na projektiranju dvosmjernih marketinških komunikacija, dajući im imperativan značaj te strategije oglašavanja (mnogo širi aspekt nego što je i danas u primjeni).

Bilo je to davne, 1971. godine kada smo se i formalno upoznali (već smo znali jedan za drugoga). Od tada je naše druženje preraslo u čvrsto prijateljstvo.

Potom je, iz VJESNIKA prešao u vodeću oglasnu agenciju u Jugoslaviji: OZEHA, Zavod za ekonomski propagandu u Zagrebu (osnovan šest dana po završetku Drugog svjetskog rata – u svibnju 1945.godine).

Zadnji put smo se sreli u Zagrebu 17. i 18. prosinca 2017. godine.

Ante Gavranović, nediskutabilni bard privrednog novinarstva u Jugoslaviji, bio je domaćin nezaboravne večere u restoranu „Purger“: on, Josip Šintić, (pokojni) Ivan (Ivica) Maričić i ja.

Jedna od tema bila je dogovor oko početka pripremnih radnji na pisanju povijesti razvoja od reklame do marketinga na prostoru bivše Jugoslavije u dvadesetom stoljeću.

Ako se, sada, priupitate tko je Ivan (Ivica) Maričić, vrsni tržišni i marketinški istraživač, onda ću vam reći da je njegov prvi javni nastup bio na Prvom međunarodnom simpozijumu ekonomskih propagandista 5+1, održan studenog mjeseca  daleke 1968. godine u Herceg Novom. (Više o svoj trojici u knjizi Svjedočanstva o jednom vremenu – kada sam ulazio/la u svijet marketinga i danas.)

Bio je to jedinstven događaj: u tandemu s Josipom Sudarom, suosnivačima skoro pa prve privatne agencije SUMAR (GG), ne samo u Zagrebu već i u bivšoj Jugoslaviji, prikazali su kako su, na osnovu motivirajućih i marketinških istraživanja, definirali strategiju lansiranja nove mineralne vode.

Bila je to „vrhunska simfonija“ za naše uši, naš um,  našu dušu, ponosni što imamo znalce u oblastima koje svijet tek intenzivnije otkriva. Kada svijet temeljitije i intenzivnije počinje  razlikovati oglašavanje od osnova marketinga, Ivan Maričić, diplomirani ekonomist i inženjer ekonomskih znanosti Josip Sudar (zvanje koje su diplomci dobijali po završetku studija nekoliko godina po završetku Drugog svjetskog rata), izlažu poslovni slučaj na osnovu primjene filozofije marketinga. Svjetska elita, sudionici tog prvog u nizu (bilo ih je ukupno šest, a pet pod mojim vodstvom), ostaju „bez teksta“.

Mnogi nisu vjerovali što slušaju i gledaju (audio-vizualne prezentacije rađene su upotrebom dijaprojektora, diapozitiva i epidiaskopa (mnogi od vas, moguće je i ne znaju što su to)  – nisu vjerovali čega su svjedoci. Za njih smo bili i dugo je to još trajalo –  zemlja „iza željezne zavjese“ (njihova politička kvalifikacija).

U početku inženjer Josip Sudar, kasnije redovni profesor na Fakultetu ekonomskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, imat će ogroman utjecaj na razvojni put Ivice Vidovića.

Otkrit će u Ivici vrhunskog kreativca što je i sam bio.

Povijest  razvoja od reklame do marketinga u dvadesetom stoljeću na ovim prostorima, očito je, pisat će netko drugi.

Ivica Vidović – Maestro nad maestrima

Tipičan „Dalmoš“, Otočanin, osuđen da su mu horizonti neograničeni.

More!

Malo tko zna, ne samo da je Ivica Vidović diplomu diplomiranog ekonomiste stekao na Fakultetu ekonomskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, već da mu je diplomska radnja glasila „Marketing“. A, predsjednik komisije bio mu je –već ranije čuveni – profesor dr. Josip Sudar, vlasnik znamenite referentne  liste.

Zbog čega je važno istaknuti Josipa Sudara.

Ne samo što je Ivica poprimio „svjetlost kreativnog duha“ i što je vjerno slijedio način kreativnog razmišljanja, zaključivanja i izražavanja Josipa Sudara, već se nastavio nadograđivati  gdje je Josip Sudar silom raznih okolnosti stao.

Da bi se, možda, bolje shvatio životopis Josipa Sudara i njegov neposredan, ali i posredan utjecaj na Ivicu Vidovića, Sudar, kao šef Odjela za ekonomsku propagandu Tvornice Fotokemika (izrada foto filmova, papira i kemikalija), autor je prve knjige ikada objavljene poslije Drugog svjetskog rata u bivšoj Jugoslaviji. Knjigu je izdao zagrebački Informator 1957. godine pod naslovom „Ekonomska propaganda – u teoriji i praksi“. Bila je to vrlo ugledna izdavačka kuća toga vremena..

Ivicu sam upoznao  kao predsjednika Društva propagandista Hrvatske. Ujedno i kao osnivača HURE, Hrvatske udruge reklamnih agencija.

Početkom ovoga stoljeća , kada je GMA (pod predsjedništvom Miše Lukića), organizirala studijske boravke, prvo u Zagrebu, a poslije u Ljubljani, kako bismo se upoznali s njihovim razvojnim putovima i utvrđenim  ciljevima, Ivica nam je bio domaćin u Zagrebu. Bio je to sjajan, nadasve koristan susret.

Ivica Vidović svojih vrhunskih kreativnih sposobnosti postaje svjestan radeći u agenciji Jadran promocija, formirane u okviru filmske kuće Jadran film, kojom je rukovodio Antun Vrdoljak, poznati filmski redatelj.

Mislim (nisam baš siguran) da je treći član ekipe bio dr. Čedomil Dinter koji je, od predstavnika Radio-televizije Ljubljana, doktorirao kao drugi u bivšoj Jugoslaviji iz privredne propagande, obranivši doktorsku disertaciju „Uspješno mjerenje djelotvornosti ekonomske propagande“, pod mentorskom ulogom profesora dr. Fedora Rocca.

(Teško su primili saznanje da ih je pretekao docent dr. Dragutin Vračar, obranivši doktorsku disertaciju kratkog naslova „Privredna propaganda“ na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, čiji je predsjednik komisije bio profesor dr Momčilo Milisavljević. Bilo je to početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća.)

Životno djelo Ivice Vidovića je otvaranje filijale McCann Erickson Worldwide New York u Zagrebu, u stopostotnom vlasništvu svjetske Uprave.

Dvadeset i četiri godine bio je na njezinom čelu. To je ujedno i vrhunski period razvoja tržišta marketinških usluga u Hrvatskoj u čemu je Ivičina uloga od ogromnog značaja.

Teško je primio organizacijsku transformaciju agencije o kojoj nije bio pitan.

Poslije dvadeset i četiri godine na čelu McCanna, povukao se u tišinu.

U 2014. godini se i formalno umirovio.

Sutradan, po obilježavanju dvadesetogodišnjice agencije u Zagrebu, što je bio događaj dostojan poštovanja i od posebne važnosti, dao mi je intervju za časopis TABOO, pun optimizma o viziji razvoja.

Pod njegovim vodstvom, McCann Erickson je bila najveća i najuspješnija agencija za tržišne komunikacije u Hrvatskoj. Dostojna poštovanja.

Tužan 20.  srpanj 2021. godine

Istog su godišta.

Iste profesionalne orijentacije.

Skoro identičnog odnosa prema etici, profesionalizmu i društvenoj odgovornosti.

Snažnog autoriteta. I integriteta.

Istog dana – danas, 20. srpnja, jedan, pa drugi, bit će sahranjeni  na zagrebačkom elitnom groblju „Mirogoj“, gdje im je i mjesto.

Tu sam, do sada, ispratio dva velikana: Mario Hladnika i Mihovila Skobea kojemu sam držao i prigodan govor.

Splet okolnosti me sprječava ispratiti još dva velikana, dva dobra prijatelja: Josipa Šintića i Ivicu Vidovića.

Prijatelji moji, dobri i dragi.

Ponosan sam na naše druženje i međusobno uvažavanje.

Bio sam uvjeren da sam završio s ovom jedinstvenom kolumnom u časopisu TABOO.

Život je odredio da vas nadživim iako sam stariji od obojice.

Možda da bih mogao napisati ove prigodne riječi.

Da ostane zabilježeno  koliko ste bili veliki ljudi.

Ljudine!

Imali ste se zašto i roditi.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp