Zvonimir Šepat


Monumentalna monografija Zvonimira Šepata – „Putovanje kroz iskušenja i ljepotu k Svjetlosti“  s osvrtima Ivana Šaška, Bonaventure Dude, Josipa Bratulića, Josipa Depola, Damira Grubića, Doroteje Jendrić, Željka Sabola, Mirjane Šigir i Maline Zuccon Martić s uvodnim tekstom i uredništvom Stanka Špoljarića, u izdanju Edusoft d.o.o. i grafičkim oblikovanjem Frana Šepata, na 414 stranica otkriva nam originalnost umjetnika koji je na hrvatskoj likovnoj sceni već 45 godina.

Zvonimir Šepat  (Zagreb, 1951.) diplomirao je arhitekturu na Školi primjenjene umjetnosti, slikarstvo na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu i kiparstvo na Pedagoškom fakultetu u Rijeci. Možda je najzanimljivije što nam otkriva ova knjiga, činjenica da je Zvonimir Šepat  između 1970.-1979. prijateljevao s Andrijom Maurovićem, osobenjakom i legendarnim ilustratorom i strip crtačem, te da su uzajamno utjecali jedan na drugoga. Maurović je podučavao Zvonimira slikati, a mladi je momak postao poticaj Mauroviću da sam proslika svoj posljednji veliki ciklus kataklizma i apokalipsa (od 1970.-1979.). Ako se pozorno promatra način na koji Šepat slika portrete, onda se mogu osjetiti neki tragovi Maurovićevog utjecaja.

No, ono što Zvonimira Šepata izdvaja po originalnosti svakako je njegov pristup temi Krista. Rijetko koji umjetnik na svjetskoj razini slika muku, raspeće i uopće ideju Krista-Boga  ovijenog draperijom. „Ti moje lice ne možeš vidjeti“, samo je jedan od citata iz Biblije po kojem je evidentno da je Boga nemoguće identificirati te dakle niti mu naslikati lice o čemu u monografiji piše Ivan Šaško, potkrijepljujući umjetnikovu ideju da je tajna vela itekako smislena i utemeljena na svetom pismu. Tu tajnovitost koju Šepat pretvara u bijelu draperiju koja nam daje naslutiti sve radnje i stanja, ali ne ‘izmišlja’ svoga Krista-Čovjeka, već se drži te nedokučive tajne onoga, čije lice nije moguće vidjeti, slika u ulju, crta u grafikama i kleše u kamenu. Koncentriran je na bjelinu i svjetlost u njenoj punini.

Traperije su i inače omiljen umjetnikov motiv, slika ih i kod svojih aranžmana mrtvih priroda ili kako nam Špoljarić nuđa za ovu temu ljepši naziv – tihožitja. Draperije slika i kao erotski veo u koje je omotao i oživio djevojke s hrama Erehtejona, karijatide, čije su kamene draperije zasigurno imale na to utjecaj. Veo je tajna, tajna je erotska, pruža užitak i nostalgiju jer je nedokučiva i neostvariva.

Protestirajući 1976. godine slikom „Slikam kako hoću!“ ubacujući u idiličnu sliku mora neprikladan autoportret s isplaženim jezikom, baš kako ga je podučio Maurović – i upravo stoga jer je poželio slikati po svom, Zvonimir Šepat pronašao je svoj izraz, i što je najvažnije svoju kreativnu radost slikanja u kojem dominira crtež, raster, potez koji stvara atmosferu od minimalističke (naslikane travke) do ‘barokne’ (razbijenih valova o stijene). Originalan je i po tome što ga možemo ponekad sresti na Krvavom mostu u Zagrebu, ili, kako sam kaže, u kaletama Paga, kako pjeva sa svojom klapom ‘Škrljak’ klapske pjesme kojima je i sam autor mnogih stihova. Čini se kao da mu je prirođena i obiteljska skromnost donijela životnu radost kojom časti one koji u njegovu slikarstvu i kiparstvu prepoznaju ljepotu.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp