Slike s mature


SVITALO je, kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor. Dvadeset i tri godine nije ga zapravo bilo u ovom zakutku, a znao je još uvijek sve kako dolazi…

Često u glavi vrtim ovaj početak Krležina neponovljiva romana Povratak Filipa Latinovicza, i slike mi se nižu kao na filmu.

Dvadeset i tri godine… Nisam poput Filipa lutao zapadnoeuropskim gradovima, ostao sam blizu zavičaja, ali odlaskom od kuće radi školovanja u jedan manji grad, pa u drugi, veliki, počelo je moje odrastanje u novim sredinama. Prijatelji iz djetinjstva, kolege iz osnovne, društvo s nogometa, prve simpatije, ostali su sjeverno od pruge željezničkog kolodvora s kojeg sam krenuo u „bijeli svijet“… u gimnaziju.

Filip dvadeset i tri… A ja čak puno više godina nisam zakoračio preko širokih stepenica, prošao između bijelih četvrtastih stupova u dva reda, sedam pa pet, te se drugim strmijim stubama popeo prema trojim teškim dvokrilnim vratima i uhvatio za masivnu kvaku vrata već stogodišnje zgrade sisačke gimnazije, ispred koje bi se moj razred i moja generacija okupljala i fotografirala na proslavama godišnjica mature. Dobivao sam pozivnice, kasnije SMS poruke, mailove, ali nisam odlazio na ta druženja. Lipanjski prvi petak obično bih do kasno navečer proveo na radnome mjestu ili sam – ako smo si u redakciji tako posložili termine – već bio na prvome dijelu godišnjeg odmora. Na moru, kojem sam odan od prvog našeg susreta. A godine su letjele…

I ove godine, kao i obično, stigla je SMS pozivnica od neumorne kolegice Vesne. Ali već je kocka pala. Nakon nekoliko turbulentnih mjeseci odlučio sam se odmaknuti od svega odlaskom na more, na bookingu je već nekoliko dana prije bio stisnut enter.

„Draga Vesna, hvala na pozivnici, ali neću doći jer sam u to vrijeme na moru. Vidimo se drugom prilikom…“

Brzo je stigao odgovor: „Koliko vidim, ti uporno ignoriraš moje pozive na druženje na jubilarnim godišnjicama mature, da ne pričam o druženju svakog prvog petka u lipnju. Strpljivo čekam tu drugu priliku već 30 godina, možda i duže… Jako mi je žao što se nećemo vidjeti ni ove godine. Moje je da organiziram i pozivam, vaše da dođete ili ne dođete.“

U međuvremenu je stigla poruka kolegice Ljiljane: „Jesi li dobio Vesninu poruku?“, i mail s programom proslave, koji je završavao s napomenom o potrebi pridržavanja korona-mjera.

Prošao je i taj petak, a na mobitel mi je stigla fotka s jubilarne večere. Šalje Vesna. I potpis: „Oni se lijepo zabavljaju, a ti svojom, a ja Božjom voljom ne sudjelujemo u druženju.“ Kasnije mi javlja, slomila je nogu na Tijelovo.

Gledam fotografiju, a na njoj gospoda u najboljim godinama. „Skeniram“ lica… Darko, Goran, Zvjezdana, Sonja… Marijan? Svi oni odavno već imaju djecu, i njihova djeca imaju djecu, ostvarili su karijere, kao privatnici, u društvenom sektoru, u politici…

Dan kasnije Ljiljana mi šalje desetak fotografija. Priznajem, mnoge ne prepoznajem. Očito su iz drugih razreda, tješim se. Pitam Ljiljanu za ime crvenokose gospođe s jedne fotke. „Srećem je u gradu, ali ne znam joj ime…“

Ali, slaba mi je to utjeha. Sve kolegice i kolege kakve pamtim iz gimnazijskih dana, likovi kakve sam godinama nosio u svojem sjećanju – one prpošne mlade djevojke i oni pomalo razuzdani mladići, kojima je život tek otvarao vrata, doduše, u nepoznato – kao da su svi s vremenom iščeznuli…

Na slikama s ovogodišnje proslave mature vidim osmijehe, ali osjećam i „poslovnu“ atmosferu, kao na team buildingu. Život je ipak učinio svoje, dogodila se neumitna preobrazba, životni putovi udaljili su nas jedne od drugih, otuđili smo se, kao da smo pokradeni za mnoge dane i godine.

Jedna sada već davna norijada, ovjekovječena je još na crno-bijelim fotografijama, ali ja na njima vidim boje, čujem smijeh, osjećam radost. Ljiljana mi je poslala dvije prošlog ožujka. „Poznaješ li koga? Najbolji su mi ovi pred pločom…“ Da, poznajem sve. Dakako i nju, „djevojku iz Woodstocka“, u lepršavoj haljini i s vrpcom u dugoj kosi…

Vesna piše o „predivnom druženju“ toga petka, kaže, „izvještavali su me kolege tijekom večeri bolje nego s Eura“. Ma koliko htio, tome ne mogu proturječiti, jer druženju nisam svjedočio. A Vesni sam, pak, uvijek vjerovao, zašto ne i sada…

No svejedno, iako je poljuljana moja percepcija vremena, iako je činjenica da vrijeme leti nepobitna, moje slike s mature ostat će zaključane u kutiji od morskih školjki punoj nostalgije.

Tempus fugit, kaže latinska izreka. Ma neka leti… Ostanimo mladi, barem u srcu.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp