Družim se tu sa svima vama već neko vrijeme. Iskreno, većinu vas ne poznajem, ali kao da vas poznam. Spojeni smo riječju, vremenom, emocijom, događajima, prijateljstvima i još koječime. Družimo se virtualno, pijemo kave na nekim nama znanim mjestima iz prošlosti, tražimo taj zajednički miris prošlih i svima nama dragih vremena. To samo dokazuje teoriju da je iskrena emocija bezvremenska, ne zapinje, nego teče prostranstvima prošlosti, sadašnjosti i budućnosti spajajući nespojivo, nevidljivim, ali jako dobro poznatim ljepilom što ljubav se zove.
Lišava nas fizičkog, onog lažnog, zaglumljenog s dva do tri poteza maskare ili šminke više. Pušta nas da budemo prirodni, iskreni, svoji, ako to želimo, lišavajući nas glume i glumaca, koji se natječu za Oskara, iako je isti već davno podijeljen.
Spajaju nas neka zajedno proživljena slova, neke čarobne riječi i rečenice, koje čine emocije duboko zapisane u našim srcima i glavama. Te emocije spajaju jednu generaciju što je zajedno odrastala u jednom drugom svijetu bez lajkova, emojia i svih drugih blagodati modernog vremena. Možda sam zaspao u nekom drugom vremenu i kad pišem ne pišem da vas zadivim, nego se prepuštam riječima, rečenicama i slovima, kao notama koje sviraju onu svima poznatu melodiju, glazbu otvorenih i iskrenih osjećaja.
Da, htjeli vi to priznati ili ne riječi nas spajaju, a u početku bijaše riječ…
