Promjena. Tu je. Stalna je. Velika većina ljudi ima duboko u sebi ugrađen nekakav stari, zahrđali mehanizam koji ne možete pokrenuti, koji tako čvrsto i tvrdo pruža otpor. Ponekad čak imate osjećaj  da vas negdje duboko unutra nešto zaboli kad pomislite na neku promjenu, a ni na kraj pameti vam nije da je to taj stari, zahrđali mehanizam kojeg se najčešće stječe obiteljskim nasljeđem, a rjeđe se razvija od nule. Taj neugodni, ponekad i bolni osjećaj može se javiti u trenucima odlaska iz roditeljske kuće, prilikom gubitka ili promjene posla, selidbe u drugi grad ili zemlju, kod druženja s novim, nepoznatim ljudima kao i u nizu drugih situacija koje ne pripadaju našoj rutini, našoj svakodnevnici.

Kao odgovor na tu neugodu i bol, najčešće se javlja ljutnja. Brzo uspijemo pronaći krivca za to kako se osjećamo. Neki se ljudi jako uzrujaju, drugi postanu malodušni, bezvoljni, neki agresivni, a jako mali broj shvati što se zapravo dešava. Oni uzrujani dođu s posla, uđu u kuću kao tornado, ljuto zalupe vratima, potpuno su nesvjesni sredine i atmosfere koja vlada u kući i odmah s vrata viču: „Zamisli što se danas dogodilo. Ona budala od šefa odlučio je unijeti neke promjene u organizaciji. I zamisli, baš se namjerio na naš odjel i kani ga ukinuti. Ja i još dvojica idemo u drugi odjel, a ostalu trojicu stavlja na čekanje. Katastrofa. Itd. itd.“

Pitanje glasi – kako ljudima dočarati da je promjena nešto stalno, a ne nešto što naleti, najčešće bez plana i neorganizirano i napravi kaos. Možda se i ta priča s ukidanjem odjela pripremala već duže vrijeme. Polako i studiozno s puno analize i mogućih scenarija. Zašto mi tako nešto ne očekujemo niti u snu? Odgovor je jednostavan. Zato što živimo u svom filmu, u svojim planovima, očekivanjima i zatvoreni smo ili, što je još gore, nezainteresirani za bilo što izvan našeg balona.

I kada dođe taj trenutak naš balon puca, zahrđali mehanizam zaboli i stvarnost u trenutku izgleda dramatično drugačije. Kad bi čovjek u tim trenucima bio sposoban zastati, ne popustiti pritisku izazvanom pucanjem balona i teškom pokretanju unutrašnjeg zahrđalog mehanizma otpora bilo bi mu u prvim trenucima jako teško, ali dugoročnije jednostavnije i bezbolnije. Jer ako se taj zahrđali mehanizam ipak pokrene, on trga i kida sve po putu. Tu stradavaju emocije, odnosi, zdravlje i još puno toga.

Zato bi bilo dobro krenuti od jednostavnih stvari koje smo učili u školi kao npr. da se neki dijelovi ljudskog tijela kompletno obnove svakih nekoliko tjedana, mjeseci ili godina, što znači da se čovjek stalno pomalo i polako mijenja i obnavlja.

Baš zato tu ne dolazi do naglih, stresnih situacija i nema pokretanja mehanizma otpora. Ono što vidimo nisu te stalne sitne promjene nego njihov rezultat, a to je jedna te ista osoba koja je danas dijete, sutra mladi čovjek, zrela osoba, pa na kraju i starac. Naravno, reći ćete, i to s punim pravom, da se to ne može uspoređivati, da ovo o čemu smo pričali nije isto kao onaj primjer ranije. Ovo se događa  kontinuirano, a onaj primjer je kao nalet nevremena, oluje koja nas iznenadi i pojavi se, kako često znamo reći, kao grom iz vedra neba.

Naravno, u pravu ste, ali ako biste povremeno uočavali na sebi, u svojoj okolini (priroda, godišnja doba, vaši poznanici, prijatelji, sredina u kojoj se krećete, radite..), tada biste i te kako mogli uočiti i prepoznati stalnost promjene. Svjesnim uočavanjem naših životnih promjena koje su kako rekosmo – konstanta, možda ćete se prisjetiti nekih situacija, trenutaka u vašem životu gdje se zapravo dosta toga promijenilo, a da nije bilo ni bolno, ni stresno, već ste naprotiv – prošli blago kroz te promjene, prihvaćajući ih kao dio tijeka života.

I, došli smo do odgovora, a to je da smo svi mi na neki način ipak svjesni da promjene postoje i da su česte. Jedini razlog zašto zapravo uočavamo promjene sa svim onim popratnim reakcijama (bol, ljutnja, neugoda itd.) je taj da većina ljudi ne želi promjenu.

Ne želimo promjenu iz razloga što se bojimo da ona neće biti dobra za nas, ne želimo riskirati. Volimo tu našu zonu komfora koja nam je poznata i u kojoj se osjećamo sigurno i ugodno. Kao da se bojimo promjena, jer one same po sebi predstavljaju izlazak iz zone komfora i odlazak u zonu koja nam nije poznata i koje se pribojavamo jer ne znamo kako će nam tamo biti i što će se tamo događati. Zato sve one promjene koje su nam drage i dobre prolaze ispod radara kao nešto normalno, dok na sve druge, koje nam nisu drage, reagiramo burno izazivajući u našem organizmu niz popratnih, često neželjenih  reakcija koje uglavnom nisu pod našom kontrolom i narušavajući tako i naše zdravlje, i naše emocije i naše međusobne odnose.

Zato, ako imate malo vremena i dobre volje, razmislite ponekad o nekim dobrim kao i o lošim promjenama u vašem životu i kako ste na njih reagirali i možda nakon toga postanete mirniji i spremniji na moguće promjene jer one će sigurno doći. One su tu i sada. Stalno su tu. I bit će tu.