Nemam puno za reći o obljetnici Oluje. Imam osjećaj kao da sam sve o njoj već rekao prethodnih godina. Zapravo, sve manje imam i volje o njoj govoriti. Svaka nova obljetnica Oluje mi je na neki način sve žalosnija. Sa svakom novom su oni koje smatram herojima godinu dana dulje mrtvi, a oni koje smatram kupljenima godinu dulje prodani.

Svake naredne godine dulje traje stisak potomaka komunističke oligarhije u suradnji s aboliranim SDSS – om na čelu države, a plijen im je moja domovina. Egzistiraju samo oni čija se prezimena i rodbinske veze drže na pozicijama od prošlog stoljeća. I dileri lažne nade, samoprozvani mali mesije u lovu na pokoji mandat.

Mi ostali, svjesni da nema promjene dok se ne promijenimo, igramo svoje sporedne uloge.

I sve manje imam osjećaj da nas je Oluja oslobodila, a sve više da je bila žrtvenik na koji su položeni najbolji među nama. Kako bi najgori među nama mogli neometano nastaviti svoju rabotu. Kako bi mogli krasti, prostituirati i ubijati ono što je žrtvovanima bilo sveto.

Svake godine ova mi je država sve sličnija onoj protiv koje su se borili. Sve se manje u njoj osjećam slobodno, kao da zemlja sve dublje upija njihovu krv i predaje ju zaboravu.

Kao da je bilo prije 260 godina, a ne dvadeset i šest…

Onima koji još uvijek sanjaju slobodnu Hrvatsku želim blagoslovljen današnji dan.