Maskirani fašizam


Kada sam nedavno na jednom portalu pročitala članak Mr. sc. Danijela Klaića o kupanju na zapuštenoj i blatnjavoj plaži sa psima u Klagenfurtu (Wörthersee) samo zato što nije bio cijepljen, dok su cijepljeni ljudi uživali u ograđenim i urednim plažama sa svim mogućim pogodnostima koje inače nude sve plaže koje žele zadovoljiti želje i potrebe svojih gostiju (tuševima, toboganima, salonima za masažu, sportskim terenima, restoranima), shvatila sam do kraja što svi mi uskoro možemo očekivati od sustava koji hirovito određuje naša pravila ponašanja po naputcima centara moći iz kojih se donose odluke na globalnoj razini.

Vratimo se još malo na priču o austrijskim plažama koja me je uistinu zgrozila. Kako to tamo izgleda? Navodno se na službenim i dobro ograđenim plažama nalaze zaštitari koji pregledavaju Covid certifikate svih onih ljudi koji žele ući na te plaže. Eto, tako smo slučajno saznali da u Koruškoj na plažu možemo samo uz Covid certifikat. Što to znači u praksi? Autor Danijel Klaić lijepo je to objasnio: moramo biti cijepljeni ili testirani isključivo PCR testom ukoliko želimo ući na normalnu plažu. Prije je i antigenski test bio dovoljan, ali to je u međuvremenu ukinuto. Nije dovoljno niti imati potvrdu o tome da ste preboljeli koronu. Sada vrijedi samo cijepljenje ili PCR, a navodno će PCR uskoro biti ukinut te će cjepivo postati jedini uvjet za normalan život i ulazak, ne samo na kupališta, već i u trgovine, dvorane, kina, kazališta i bilo koje institucije, kao uostalom i za sam opstanak, jer će ljudi dobivati otkaze ako kojim slučajem nisu cijepljeni i bez novaca neće moći preživjeti.

Tin Ujević i njegova pjesma Maske danas bi bila vrlo aktualna, dok gledamo ljude s maskama na sve strane. Prisjetimo se Ujevićevih stihova: „Na sve strane, svakim putem, neke crne, teške maske. Gdje su ljudi? Gdje su misli? Na sve strane samo maske. Kao u nekoj zamci laži, uzalud se duh koprca. Među brojem tih masaka, gdje je pravo ljudsko lice, gdje je prava Božja duša?“

Da. Jedini izbor koji ćemo imati bit će izbor cjepiva kojim se moramo cijepiti, željeli mi to ili ne. Toliko o našoj slobodi koju smo toliko sanjali i za koju smo se borili. Zar je to sloboda? Da netko umjesto nas odlučuje o tome kako ćemo živjeti, da netko zalazi u našu privatnost i naše zdravstvene kartone koje pretvara u nekakav dokument, u nekakvu propusnicu koja nam otvara ili, ako je nemamo – zatvara vrata za život.

Ograđene plaže za cijepljene ljude samo su metafora naše bliske budućnosti u kojoj ćemo se očito dijeliti na cijepljene i necijepljene ljude. Naime, izvan zone ograđenih i uređenih kupališta na koja ulaze samo cijepljeni ljudi, kupanje je u pravilu zabranjeno, što u prijevodu znači da se necijepljeni ljudi u biti nemaju gdje kupati. No, eto, ljudi se uvijek snađu, pa necijepljeni ljudi odlaze na neurednu, zapuštenu i blatnjavu plažicu koja je poznata kao kupalište za pse. Meni kao ljubiteljici pasa i svih životinja nije diskriminatorno kupati se sa psima, naprotiv, ali doista je šokantno na što je ljudski rod spreman i kako preko noći u ime nekih pravila koje donose moćnici može postati nemilosrdan i opak.

Neviđeno je kako neki sustav preko noći može ljude okrenuti jedne protiv drugih i pretvoriti ih u zvijeri. Je li to neki unutarnji poriv za istrebljenjem koji spava u ljudima? Je li to borba za opstanak izabranih pojedinaca? Je li to darvinizam? Kanibalizam? Je li to vječna potreba za diskriminacijom određene skupine ljudi? Je li to glad za novim podjelama? Što je to? Ne znam. Ali, jedno znam, a to je da to nema veze s humanizmom kao takvim, kao niti s humanošću kao takvom.

Povijest se, nažalost, uvijek ponavlja na ovaj ili onaj način. Ljudi koji provode današnje zakone, slijepo ih provode, uopće ih ne propitkujući. Ljudi koji su ubili Anne Frank poštivali su jednako slijepo tadašnje sramotne zakone, bez da su se na trenutak zapitali kakvi su to uopće zakoni, nisu ih, dakle, dovodili u pitanje. Ljudi koji su skrivali nju i njezinu obitelj nisu poštivali tadašnje zakone, ali su imali u sebi humanost i osjećaj za druge i znali su da su tadašnji zakoni bili krajnje nehumani. I, da, upravo je humanost jedini pravi zakon kojemu i danas trebamo vjerovati, ako želimo biti ljudi.

S pravom smo zabrinuti. S pravom smo skeptični prema ljudima koji sjede na pozicijama moći i koji na tako perfidan način uvode segregaciju među nas kao „novo normalno“ koje bismo bespogovorno morali prihvatiti. Ma kakvo „novo normalno“? Želimo normalan život, a ne „novo normalno“. Iznad glave nam je sto upitnika. Način na koji se komunicira o toj pandemiji u najmanju je ruku čudan. Sve je to kao neka predstava koju je netko (ne)vješto osmislio. Tko nam uopće garantira vjerodostojnost postojanja medijski toliko agresivno i nametljivo izreklamirane pandemije u čiji se marketing ulažu ogromni novci? Budimo odgovorni u prijevodu bi značilo – budimo poslušni prema današnjem sustavu moći kojemu s pravom ne vjerujemo.

Netko tko bez imalo milosti baca ljude na ulicu zbog jednog neplaćenog računa i tko bez imalo empatije i sa smiješkom zadovoljnog uhljeba promatra kolone nezaposlenih ljudi kako beznadno traže posao kojeg ne mogu dobiti ako nisu podobni likovi u nekoj stranci, netko tko bezbrižno promatra beskućnike kako spavaju po tramvajima i kolodvorima i ljude u potrazi za plastičnom ambalažom, sada je odjednom silno zabrinut za naše zdravlje. Nisam baš sigurna.

Ja sam kao i brojni drugi ljudi zbog te medijske pandemije prestala pratiti programe na televiziji i televiziju koristim isključivo za opuštanje uz sadržaje koje sama biram. Ne želim biti isprogramirana od strane nametnutih mi programa, već slobodna. Želim imati pravo na izbor, kako tv programa, tako i svega ostalog. Želim imati pravo na izbor na svim drugim poljima života. Ne želim da mi netko diktira kako ću se ponašati jer ja jako dobro znam kako se trebam ponašati, kao što neću dozvoliti da netko upravlja mojim zdravljem i na taj način ulazi u moju privatnost čineći je javnom. Moj je zdravstveni karton moja osobna stvar i osobna stvar svakog čovjeka i nikada neću dozvoliti da me netko obilježava ovisno o tome jesam li žigosana ili nisam.

Što reći o tim cjepivima? Nitko nema garanciju njihove učinkovitosti. Svi peru ruke. Proizvođačima je cilj prodati cjepiva, to je svima jasno. Ali, ne žele preuzeti odgovornost za eventualne komplikacije kojih, kako saznajemo iz medija, i te kako ima. Vlade također ne žele biti odgovorne. I one peru ruke. Doktori također nisu odgovorni za ljudske živote. Oni samo provode dana im naređenja. Ali, uz sve njih koje smo nabrojali i koji su krajnje neodgovorni prema svima nama jer i sami to izjavljuju odričući se bilo kakve odgovornosti, mi ćemo na kraju ispasti neodgovorni ako ne poslušamo njihove naredbe. Kojeg li apsurda. Na sve strane se poziva na neku odgovornost, a jedini koji mogu biti odgovorni i opet su ljudi koji će biti odgovorni ako poslušaju naredbe sustava. Slijepa poslušnost je znači jedina odgovornost. No, na temelju čega bismo ih bespogovorno poslušali? Vjerujemo li uopće tim neodgovornim ljudima koji se diče svojom neodgovornošću, pozivajući sve nas da budemo odgovorni?

Tko nam uopće garantira da su cjepiva na koja nas se nagovara učinkovita, sve i da postoji potreba za njima? Tko je uopće odgovoran za bilo kakvo, pa i najmanje narušavanje zdravlja ljudi tim cjepivima i nuspojave koje sporna eksperimentalna cjepiva s diskutabilnim supstancama izazivaju? Nitko. Baš nitko. Svi se javno ograđuju od bilo kakve odgovornosti, ali se zato pozivaju na svoju moć koju im zakon jamči, na svoju moć da nas prisile da ih poslušamo. Svu odgovornost prenose na koga drugog nego na nas – suvremene robove koji su primorani samozarobljavati se. Naš potpis da pristajemo na bilo što što njima padne na pamet – naše je preuzimanje odgovornosti za naš život i našu eventualnu smrt na kojoj kao da se sada sustavno radi.

Jer, sve je danas, kao što znamo, isprogramirano i izgleda da više nećemo imati pravo niti živjeti onoliko dugo koliko nam je Bog dao da živimo, već će datumi naših smrti morati biti isprogramirani kako bismo umirali po datumima koji će državama, korporacijama i bankama osiguravati stabilnost. Radi se na održivosti ovog nepravednog i u vrijednosnom smislu izokrenutog svijeta.

Sustavno nas se privikava na nepravdu kao na nešto sasvim normalno. Medijski nas se programira da je normalno viđati beskućnike kako kopaju po kontejnerima, da je normalno promatrati kako policija deložira ljude iz njihovih domova, da je nezaposlenost nešto normalno, da je normalno da se bogati bogate, a siromašni osiromašuju, jer sva odgovornost je na svakome od nas, zar ne? Svatko je sam kriv za svoje siromaštvo… Ne. Nije. Sustav je taj koji uništava ljude.

Ti isti sustavi odavno su digli ruke od bilo kakve odgovornosti za sva svoja nedjela i to je ključ licemjerja i ove suvremene predstave u kojoj živimo i koje smo svi mi dio bez da nas se pitalo želimo li uopće biti u njoj, a koja sada izgleda doseže svoj vrhunac.

Svako stoljeće ima svoje metode istrebljivanja većeg broja ljudi, a sada je vjerojatno došao red na istrebljivanje nas. Na neki novi fašizam. Na nove logore smrti. Na novo istrebljenje velikog broja ljudi na vrlo perfidan način. Neizravan, rekli bismo. Naravno, bilo bi smiješno da se to čini na identičan – izravan način kao što su to činili originalni fašisti. Sada se to isto čini u rukavicama, na vrlo sofisticirani način. Na način da čovjek sam odlazi po svoju smrt i da tu istu smrt prihvaća kao „novo normalno“. Od čega god da netko premine, uzrok je uvijek isti. Ljudi s teškim bolestima ne mogu doći na red za pregled i hitne zahvate. Sramota jedna. Sve zbog tzv. korone.

Toliko je već ljudi oko nas u kojima je ubijena svaka trunka života. Tako to meni izgleda dok gledam žive mrtvace po našim ulicama, ljude bez kune u džepu i bez osmijeha na njihovim licima koje je ubila pandemija nepravdi, lopovluka i pohlepe onih koji misle da mogu odlučivati o našim životima. Kolikim su ljudima moćnici oduzeli pravo na dostojan život? Otkud im to pravo? Koliko je samo žrtava današnjeg sustava. Ti jadni ljudi ubijeni su, a misle da žive. No, ne žive, hodaju mrtvi. To nije život.  U njima više nema nimalo života. Nije im ni do čega.

I zato – ne, nikome više ne vjerujem. Ni medijima. Ni farmaceutskim divovima. Ni državama. Ni njihovim zakonima. Svi oni gledaju samo sebe i svoju korist, a čovjeka nemaju niti u peti. Svatko od nas pozvan je stoga ozbiljno razmisliti o tome kako će preživjeti i spasiti svoj život. Došla su neka čudna vremena u kojima više nikome ne možemo bezrezervno vjerovati jer nemamo na temelju čega. Ne možemo vjerovati nikome osim samima sebi i vlastitoj intuiciji.

Spominjanje obveznog cjepiva i Covid certifikata ispunilo me posebnom zabrinutošću, jer smatram da se radi o ulaženju u našu privatnost, o narušavanju naših ljudskih prava na slobodu koje smo stekli našim rođenjem i o gubitku slobode kao takve, odnosno o uspostavi neofašizma i novovjekog ropstva pod krinkom straha od neke bolesti.

Još nešto, glupe su mi te podjele na vaksere i antivaksere. Ma kakvi vakseri i antivakseri. Svi smo mi samo ljudi, a ja mislim da kao slobodni ljudi imamo pravo na izbor. Imamo pravo odlučiti o tome želimo li se cijepiti ili ne. Svaka prisila rađa u meni sumnju i još veći strah od onog kojeg nam pokušavaju servirati putem medija i koji me nimalo ne impresionira, niti me dotiče. S komunikološkog aspekta sve je to jako loše odrađeno, tako da se čak i oni ljudi koji nikada nisu radili u komunikacijskoj industriji povlače u svoj unutarnji svijet kako bi dobili odgovore na brojne upitnike nad svojim glavama, a njihov im unutarnji glas govori da nisu to baš čista posla kada se ljudima čak nude nagrade i bonovi za shopping ako se cijepe. Koji jeftini marketinški trikovi. Dno dna.

Nisu svi ljudi liječnici i slijepo vjeruju onima koji to jesu. Žalosno i pokvareno. Nema toga što novac ne može. Ali, isto tako, nema te sile koje će spriječiti narod da se probudi iz sna. To buđenje se upravo događa na ulicama gradova diljem svijeta. Ljudi prosvjeduju protiv narušavanja njihovih rođenjem stečenih prava na privatnost, slobodu i izbor. Podržavam ih i divim im se.

A, političare prezirem iz dna duše. Jer, oni nisu predstavnici naroda, već samo vlastitih partikularnih interesa i svojih dubokih džepova. Mnogi ljudi ovo što se događa nazivaju korona fašizmom. Možemo to zvati kako god želimo. Nazivi nisu niti toliko bitni. Oni su tu da nam pomognu da bolje shvatimo neke stvari. Oni su samo tu da nam oslikaju vrijeme u kojem živimo. Bilo kako bilo, jedno je sigurno – sustav potpune kontrole stanovništva na globalnoj razini upravo se uspostavlja pred našim očima. I, ne, nemamo kamo pobjeći, jer cijeli je svijet globalno selo. Možemo samo ugasiti televizore putem kojih se širi strah i otrovna propaganda porobljavanja i otvoriti naše zarobljeničke oči kako bismo uperili pogled prema nebu i dohvatili slobodu dok još možemo, dok još nije kasno.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp