Gledam te lakrdijaše. Obukli odijela i smiješe se namještenim cerekom na svojim lažnim licima. Grade države, zakone, bolesti i rješenja od bolesti. Ispred usta im mikrofoni. Laju. Nakupine čireva, maski, laži i gnoja, formirani u ljudski lik. Predstava koja podsjeća na nevrijeme i na ulaz u pakao.
Prijete. Postoje li oni uopće? Nisu li samo hologrami propalog svijeta? Hrane se sa strahom.
Žderu ga. Previše sam čitala o budućnosti. Pamtim budućnost u slikama. Sada ih vidim ovdje. Vidim ih sada. Nekim bih čavlom ili šilom htjela dotaknuti hologram gluposti i laži. Tek toliko da vidim kako ih je lako rasporiti. Ne bi ni mrdnuli. Osjećaju li bol ili su ga odrvenili tabletama protiv boli?
A onda vidim. Oni se prežderavaju, a fekalije im smrde na trulež, istruganu iznutra. Od nje su građeni Oni kradu. Otimaju i ne pitaju. Napuhano misle da je to njihovo bogomdano pravo.
Oni se seksaju upotrebljavajući samo spolne organe. Oni masturbiraju i nikada ne vode ljubav. Oni zlostavljaju svaku riječ koja postoji i ne razumiju ni sami što govore.
Prestali su biti ljudi jer su ih jednom podmitili neljudi. Obećali brda i doline… Iziđe li duša iz takvih nakupina truleži? Pa mora izići i otići tražiti novi stan. Duša, ma kakva bila, ne želi živjeti u prljavštini.
Svakom laži, svakom pohlepom i svakom manipulacijom, duša pati. Želi promijeniti mjesto. Duša zna da će vjekovima morati ispirati smrad truleži sa sebe. Vjekovima. Trpjeti zadah zla.
Ma ne da joj se to. Zato odseli u neki limb i čeka novu priliku.
I tako lakrdijaši hodaju svijetom, naslikavaju se i cere se kao budale, laprdajući o spasu.
Malo bi nas pikali. Utukli pare u otrove i kud sad s tim? Poljubili bi stražnjicu onome koji obećaje. A poljubit’ je smiju kad se dokažu. I uopće me ne nerviraju. Nanervirat’ me može samo netko moj. Oni nisu moji.
Više ni ne postoje u mojoj stvarnosti… Za mene postoje samo oni što ih duša grli. Duša u njima i oko njih. Postoje samo oni koji se smiješe kad im se smiješi. Koji kažu što misle i osjećaju. Koji ruše sve zidove i sve blokade uredno. Koji mirišu po zemlji, po kestenima i lubenicama kad se uznoje od rada. Jer im tako duša miriše. Koji će i vikati i ljutiti se kad im se viče i ljuti. Oni koji pjevaju iako nemaju glasa. Ali im se pjeva.
Oni postoje. Oni koji padaju i dižu se. Koji svoje strahove izgovore i otjeraju ih vlastitim glasom. Koji zahvale na hrani koja će im nahraniti tijela. Oni koji zahvaljuju hrani koja će im okrijepiti dušu.
Ti. Samo ti postoje. Hologrami su sve bljeđi. Nestaju. I nestat će. Ostat’ će samo oni koji i usred oluje osjećaju radost. Jer postoje. Živi ljudi.