Ljeto u Zagrebu


I tako, dan za danom, prolazi još jedno moje ljeto u Zagrebu. Nije to prvi put. Mnoga sam minula ljeta znala provoditi s mojom pokojnom bakom, maminom majkom Đurđom u Zagrebu te bih na more odlazila nešto kasnije kada bi plažama zavladao mir. Važniji su mi bili trenuci provedeni s bakom nego more. Ona je bila moje more. More ljubavi i životnih mudrosti. Ovih dana razmišljam upravo o tome, o tim minulim ljetima, o tišini Zagreba ljeti, o praznim ulicama i trgovima, aktivnim gradilištima i zgradama obavijenim skelama dok se zrakom širi miris šute, o tim čarobnim trenucima promišljanja o životu u najboljem mogućem društvu.

Kako dugo može trajati jedan dan kada ga osmisliš, kada ga voliš, kada si svjestan da se neće ponoviti nikada više, kada si priuštiš susret s dragim ljudima koji su dio tvoje duše, s kojima tvoja duša nekako ljepše diše. Ideš za dušama s kojima se međusobno nadopunjuješ, nadovezuješ, s kojima šutnjom govoriš više nego riječima. Ugodna tišina Zagreba ljeti opija me nekom posebnom radošću i budi u meni neke posebno mi drage uspomene o kojima šutim i koje mi izmamljuju zadovoljni smiješak. U meni žive sva moja zagrebačka ljeta.

Živim. Prilagođavam se svakom trenutku. Niti jedan trenutak ne propuštam kroz prste kao pijesak kako bi otišao u nepovrat. Svaki je od njih jedan grumen zlata, onog životnog zlata koje je nenaplativo. Nije važno gdje si. I miris gradilišta može biti poseban ako ti je srce radosno. More neće otići nikamo. Uvijek će nas čekati. Ne, nije važno gdje si ti, niti gdje je more. Važno je znati da su sva mora u tebi.

Osluškujem svoje korake zagrebačkim ulicama dok naše plaže žive svoju sezonu, a more me zapljuskuje s društvenih mreža. Kako je lijepo biti dobar prema sebi. Pustiti vjetar da se poigrava tvojom dušom. Sjetiti se svega što si prošao u životu, svega onoga što si do sada naučio o životu i razmišljati o svemu što te još čeka. Zagreb ljeti oduvijek mi je nudio najbolja promišljanja i pomagao donositi najbolje odluke. Nikada dovoljno lekcija. Nikada dovoljno Zagreba. Nikada dosta moje Nazorove. Mog Britanca. Mog Tuškanca. Jabukovca. Rokovog Perivoja. Pantovčaka. Zelengaja. To zelenilo najdražeg mi kvarta na svijetu. Ta tišina ispunjena najtoplijim riječima. To toplo ljeto, moj Zagreb i ja. Mirnoća postojanja. Kao da vrijeme stoji. Neka stoji. Uvijek spoznajemo nešto novo. O sebi i drugima. I putujemo dalje, kroz život koji uvijek mora nekud ići.

Uvijek se nauči nešto novo i pronađe neka nova sreća trenutka kojeg ćemo osmisliti jer se neće ponoviti nikada više. Život je najbolji kada shvatiš da nemaš vremena. Vrijeme? Nemaš ga. Ne postoji više za krive stvari i krive ljude. Počneš ga nemati niti sekunde za ono što te ne ispunjava kako bi ga imao za ono što te ispunjava i čini sretnim. Tada mirno koračaš kroz vojsku onih ljudi koji ti žele skinuti osmijeh s lica, a ti ga pronađeš u sebi. I pronađeš tako i ljude koji vole tvoj osmijeh, kao i ti njihov. Tvoj osmijeh tvoj je štit. Kao i tvoj grad. Samo jedan grad na svijetu može  biti tvoj, a to je grad u kojem si došao na ovaj svijet. U tom trenutku stvaraš s tim gradom jednu posebnu, neraskidivu vezu koju nikada nitko neće moći razoriti.

Shvatiš neke stvari o životu i ništa nakon toga nije isto. Najvažniji navijač za tvoju sreću sam si sebi. I najveći oslonac. Mudrac si. Sve. Odjednom, sve je na svome mjestu. Samoća to više nije. Vedrina je. Ispunjava te nekom posebnom blagošću dok koračaš ulicama svoga života, svoga grada. Da. U svome si rodnom gradu. U njemu nikada nisi sam. U njemu su svi tvoji koraci. Svi tvoji usponi. Sve tvoje pobjede. U njemu je tvoj život. U njemu si autentičan, onaj pravi, kakav jesi… U njemu si svoj na svome. U njemu su i suze slatke, jer tu si doma.

Gdje god bili, naš rodni grad živi u nama i oko nas, on je dio nas i mi smo dio njega. Živo ga se sjećamo gdje god da se nalazimo, zar ne? Razmišljam ovog ljeta o svim mojim dosadašnjim putovanjima, koferima, avionima, vlakovima… i mojim mislima koje su za tih putovanja bile uvijek usmjerene ka mom rodnom Zagrebu. U svakoj odsutnosti iz mog voljenog Zagreba, u misli su mi dolazili dragi mi ljudi, drage mi slike, mirisi i zvukovi mojih ulica i trgova, meni drage uspomene, naši gradski susreti subotom. Zagreb živi u mom srcu i ja u njegovom. Svaki rastanak s njim uvijek mi je teško padao, ali je zato svaki moj povratak bio nova sreća, a bakin zagrljaj bio je jedan od najvećih razloga toj sreći.

Da, svatko od nas može u bilo kojem trenutku otići iz Zagreba, ali Zagreb iz našeg srca neće otići nikada, kao ni mi iz njegovog. Zagreb ljeti za mene je nešto posebno. U te vruće ljetne dane izlazi na vidjelo njegova topla duša, grijući nas i tješeći nas, vraćajući nam osmijehe na lica, dok zajedno listamo po uspomenama koje nam nudi kao na dlanu. Hvala ti Zagrebe, hvala ti što me tako lijepo voliš. Nitko ne voli kao ti. Prepuštam se tvojim čarima. Volim moja zagrebačka ljeta. Tako su posebna i čarobna.

Zagrebe moj, ti za mene nikada nećeš biti ono u što te nužni tokovi vremena i ljudi koji ne poznaju tvoju dušu pretvaraju. Ti si za mene oduvijek bio i ostao tako nježan i tih. Volim taj naš ljetni mir. Volim taj iznenadni šum vjetra pred kišu koji prekida sparinu i krošnje stabala kada nam se jave svojim šumom prkoseći vrućini. Volim zagrebačka polagana popodneva, bez žurbe. Ona u kojima vrijeme stoji, a mi uživamo. Volim te, Zagrebe moj.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp