Fenomen današnjeg doba se zove – Crno-bijeli svijet. Ne aludiram na istoimenu domaću TV seriju koja nas podsjeća na neka druga vremena, neke druge ljude i neke druge načine života.

Govorim o sveprisutnoj oštroj polarizaciji svega i svačega u svim domenama današnjeg života i to ne samo u Hrvatskoj već u cijelom svijetu.

Način razmišljanja, a time i komuniciranja je postao rigidno monolitan. Ili si ZA ili si PROTIV. Treće kao da ne postoji. Odnosi se gotovo na sve – od ideje odnosno idejnog koncepta bilo čega i bilo koje aktivnosti do osobe koja zastupa jednu od, pripazite, jednu od opcija koje se temelje na jednom od dva suprotstavljena koncepta. Poštivanje za one, koji iznose neko treće, četvrto, peto ili x drugo mišljenje jednostavno ne dolazi u obzir.

Posebno je to tragikomično, ali ujedno i licemjerno u tzv. razvijenim demokratskim strukturama inače gorljivim odvjetnicima pluralizma. Pluralizma kad to naravno njima odgovara. Ili prevedeno: ”Kad nam odgovara, igrat ćemo se demokracije! Kada ne, NE!”

Čisto polarizacijsko promišljanje.

Američko udruženje psihologa (APA – American Psychological Association) ovu pojavu naziva dihotomnim promišljanjem (dichotomous thinking), koje prije ili kasnije dovodi do incidenta ili ozbiljnijeg sukoba bez prihvaćanja činjenice da istina vjerojatno leži negdje između ta dva ekstrema.

Sve je dobro dok je dobro 

Sve je dobro dok je dobro. Ali, više nije dobro. Zemlja kao planet i svijet kao društvo ušli su, u to više nema sumnje, u spiralne krugove u prvi mah sporadičnih, a sada sve više planetarnih interakcija, koje slobodno možemo nazvati planetarnim katastrofama neslućenih razmjera.

Počelo je intenzivnije s požarima na prostranstvima Amazone i Sibira, koji su nam tada perceptivno djelovali daleko i nerazumljivo, preselilo se potom požarima sličnih razmjera na područja SAD-a i Australije, a odnedavno na Mediteran, primjerice u Turskoj i Grčkoj. Gdje, dok ovo pišem, još uvijek – gori. I gori.

Globalna zagrijavanja dovela su i do opasnosti porasta razina mora i time potencijalnog potapanja dijela povijesnih i urbanih cjelina na Mediteranu. Preobilne kiše i bujične vode, koje više ne mogu ponirati u zemlju jednim dijelom i zbog sve veće izgrađenosti odnosno betoniranosti tla, prijete u unutrašnjosti primjerice Europe poplavama, koje za čas unište ono što su generacije mukotrpno stvarale stoljećima.

U upravljanju krizama notorno pravilo je da krizne situacije, da bi uspješno bile riješene, zahtijevaju snažno i jedinstveno vodstvo i naravno jedan pristup. Sasvim suprotno od rješavanja sadašnjeg vođenja suzbijanja Covida -19  s kojim su se sve zemlje borile na svoj specifičan način i time ugrozile planetarni rezultat učinkovitosti. Zaboravljajući da virus ne treba putovnicu ili osobnu iskaznicu da bi prešao iz jedne zemlje u drugu. Slikovito rečeno, kada brod plovi u nemirnim i opasnim vodama ili ga nevrijeme baca prema hridi, nije trenutak za raspravu na okruglom stolu.

Zapovijeda samo jedan, a ostali članovi posade se svrstavaju iza njega. Inače, ode glava. U današnjim društvenim sustavima to je drukčije. Značajno manji dio diskutira, da ne kažem filozofira, još manji upravlja, a odgovornost snosi značajno veći, ako ne i najveći dio. Poznatiji pod pojmom – narod. Koji kao takav zbog toga dobiva po nepisanom pravilu obilno  – po vlastitim leđima. Teško shvaćajući da si je tu zadovoljštinu sam pripremio i da u njoj sadomazohistički sam uživa. 

Stoga sadašnja demokracija kao i sve druge pojave – ima svoje limite. Previše demokracije očigledno dovodi do anarhije. Nereda sve u šesnaest koji ubrzo prerasta u samouništenje.

Ili kako bi to slikovito rekao futurolog Gerd Leonhard: ”Suviše toga dobrog postaje suviše toga lošeg!” (”Too much good is too much bad!”)

(Ne)moguća misija

Galopirajućom internetizacijom značajan broj ljudi stekao je percepciju i privid da sve zna, da sve može i da nikog ne treba slušati osim sebe samog. Pa dobro gdje je tu rješenje? Fatalistički je reći da – konačnog i brzog rješenja demokratskog nema. A vremena nema više. Isteklo je. Zemlja i svijet trebaju u ovoj prijelaznoj fazi po mom osobnom promišljanju neku vrstu – prosvijećenog apsolutizma. Koji ”apsolutizmom” dolazi do opće prihvaćenog inicijalno prihvatljivog minimuma humanog života za sve.

Što se čini ”nemogućom misijom” u sadašnjem trenutku više polarnog svijeta u kojem se za totalnu prevlast na svim područjima bore ne dvije već najmanje tri sile – SAD, Rusija i Kina uz pripetavanje EU-a (neki futurolozi kažu ubuduće Sjedinjenih Europskih Država) i Indije.

Ovo natjecanje na svim područjima – od gospodarstva, kulture i sporta do medija dovodi u konačnici ne do njihove supremacije već dezintegracije.

Kojeg li paradoksa. Trčeći za prvim mjestom, osvajaš posljednje i pritom razaraš i samo postolje za koje se boriš. A, potom potencijalno i cijelo borilište – čitaj: civilizaciju.

Svijet treba, dakle, nasušno nove i univerzalne minimalne standarda ponašanja ispod kojih se ne može ići na svim područjima života. Sve utemeljeno na novom Svjetskom društvenom dogovoru. Utemeljenom, ponavljam, na granicama ispod kojih se ne može ići u odnosima čovjek – čovjek i čovjek – priroda.

Te donje granice predstavljaju novi srednji društveni prostor između ”bijelog” i ”crnog”, koji stvara novo okruženje za novi planetarni i osobni prosperitet. Ljestvica za minimum mora pritom biti podignuta visoko. Od koga? Novog Svjetskog Vijeća kao novog prosvjetljenog apsolutiste 5.0. sa Svjetskom policijom, koja će nadzirati ostvarenje dogovorenog.

Dok sve ne postane nova i živuća sveopća kultura trećeg milenija.

Ima li rješenja?

U protivnom, izgleda da je rješenje u, figurativno rečeno, Velikom Potopu. Pa da onda čovječanstvo krene iz početka.  Od kamenog doba pa gdje ponovno stigne. Poput istoimenih stihova iz dječje pjesme ”Pačja škola” iz koje je razvidno da su pačići učili od srijede do petka, al’ se nisu makli dalje od početka. Naivno? Smiješno? Utopistički?

Umjesto odgovora pitanje: Zašto su nestale sjajne civilizacije koje su postojale više tisuća godina prije naše, a koje su baratale kolosalnim znanjima, koja je naša civilizacija morala i mora dijelom ponovo doseći i naučiti? 

Možda zato što se u jednom trenutku više nisu mogle nositi s naučenim. I uništile same sebe na vrhuncu svojih tadašnjih sloboda. Iskomunicirajmo sve intenzivno, dinamično i svrhovito, zamislimo se i – počnimo povlačiti korak po korak konkretne poteze. 

„Vrijeme je tu dovoljno dugo za one koji su spremni da ga iskoriste.“ – Leonardo da Vinci.