Dan kada su Hrvati oslobodili Beograd


Svake godine uoči obljetnice vojno-redarstvene operacije Oluja iz Beograda kreću optužbe na račun Hrvatske. U tim optužbama uvijek prednjače Predsjednik Srbije Vučić i ministar Vulin te Milorad Dodik.

Kaže se da je Hrvatska protjerala oko 200 tisuća građana srpske nacionalnosti, da je poziv Predsjednika Tuđmana da ostanu u svojim kućama bio lažan, da Republika Hrvatska nije imala pravo osloboditi svoj okupirani teritorij, itd.itd.

To stalno nametanje hrvatske krivnje podsjetilo me je na anegdotu s kraja 80-tih godina prošlog stoljeća koju mi je prije dvadesetak godina ispričao pokojni tetak Damir Šalat, poznati arhitekt u Urbanističkom zavodu u Zagrebu.

Kao „arhić“ bio je u Beogradu na radnom sastanku i poslije toga domaćini su njega i kolege pozvali na večeru. I , kako to već obično biva, nakon dosta jela i pila, malo se razvezalo i o prošlosti.

Bilo je to vrijeme poslije Miloševićeve takozvane jogurt revolucije, kada je počelo velikosrpsko divljanje i stvarala se klima koja će dovesti do agresije na Hrvatsku.

Tako su ih srpske kolege zezale da su eto, 1945. godine srpske divizije oslobodile Zagreb (kako su ga oslobađali vidimo danas kada se otkopavaju brojna masovna stratišta u Zagrebu i okolici) i da im Hrvati i Zagrepčani moraju biti vječno zahvalni.

Moj tetak im je na to rekao otprilike ovako – Kaj se vi toliko hvalite da ste nas oslobodili 1945. godine. Pa, mi Hrvati smo vam oslobodili Beograd 1944. godine.

Rekao mi je da se to često govorilo na druženjima s kolegama iz Srbije, jer su Hrvatima u vrijeme Juge uvijek stavljali na teret Jasenovac i ustaške zločine, pa smo se tako branili od optužbi.

On se referirao na poznati povijesni događaj u kojem je veliku ulogu odigrao domobranski pukovnik Marko Mesić, kasnije potpukovnik Armije.

Pukovnik Mesić bio je posljednji zapovjednik čuvene 369. domobranske pukovnije koja se u sklopu jedinica Wermachta borila u Staljingradu.

Nakon kapitulacije njemačke 6. armije pod generalom Paulusom u siječnju 1943. godine, oko 700 pripadnika pukovnije se predaje ruskom generalu Vasiljevu.

Potom u  nehumanim uvjetima marširaju do Moskve, pa ih na kraju okupljaju u Krasnogorsku. Marš smrti je preživjelo oko 400 pripadnika pukovnije.

Od svih Hrvata koji su pali u rusko zarobljeništvo stvorena je 1. jugoslavenska brigada u SSSR-u u sklopu Crvene armije. Poslije je ta brigada uključena u 4. jugoslavensku armiju i prebačena u Srbiju te je sudjelovala u teškim borbama i ušla je u Beograd.

Većina časničkog kadra, uključujući pukovnika Mesića, bila je nakon toga stavljena na raspolaganje, a nakon Drugoga rata umirovljena.

Kasnija sudbina pukovnika Mesića bila je dosta tragična. Godine 1948., u vrijeme sukoba Tito-Staljin, nakon Rezolucije Informbiroa, bio je uhićen od UDBA-e i preslušavan, a 1950. godine i gurnut pod vlak, koji mu je odrezao obje noge.

Umro je kao invalid u Zagrebu 1982. godine.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp