Slađana Petrović – Posljednji parobrod Vukovarom


Slađana Petrović, nakon diplomiranja na Geodetskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, počinje svoj profesionalni rad na mjestu asistentice na istom fakultetu iz predmeta viša geodezija. Međutim, privučena mogućnošću rada u internacionalnom timu, koristi priliku i pridružuje se United Nations-u. Tijekom toga razdoblja stječe vrlo vrijedna iskustva rada unutar multikulturalnog tima te u interkulturalnim komunikacijama. Svoj profesionalni rad nastavlja radom u British Airwaysu, gdje se nadalje nastavlja educirati na temu kulturoloških razlika te poslovanja na globalnom nivou. Stječe Certificate in Management Studies na Oxford Brooks University. Postaje zaljubljenikom u svijet putovanja, upoznavanja drugačijih kultura i suradnje na globalnoj razini... 

  • Draga Slađana, kako je nastala ideja o Vašoj knjizi „Posljednji parobrod Vukovarom“ i koliko je godina ideja o knjizi o Vukovaru živjela u Vama prije nego je ugledala svjetlo dana?

Knjiga je nastajala tako što sam godinama studeni doživljavala kao najteži mjesec u godini, palila svijeće, plakala i pokušavala ispoljiti tugu za ljudima, horizontima, osjećajima kojih više nema. Onda sam odlučila zapisivati svoja sjećanja na vrijeme zadnjih generacija u Borovu i Vukovaru koji su uživali u mladosti neopterećeni nekim davnim ratovima i ne sluteći neki novi rat. Jednostavno sam ta svoja sjećanja morala zapisati. Postala sam svjesna da onoga trenutka kada nas nestane, nestat će i sva naša sjećanja na jedno djetinjstvo i mladost. I tako se u meni rodila ideja da sve ono što osjećam i zapišem. Nakon toga sam svoje zapise odlučila uobličiti u knjigu.

  • O čemu govori Vaša knjiga „Posljednji parobrod Vukovarom“?

Knjiga koju sam napisala govori o mom djetinjstvu i mladosti u Borovu i Vukovaru. Govori o ljepoti odrastanja na obalama Dunava, divnim ljudima koji su činili moju svakidašnjicu, a što je sve iščezlo… Također govori o mom doživljaju rata u Borovu i Vukovaru u vrijeme kada sam bila studentica u Zagrebu, o mojoj obitelji u tome vremenu.

  • Kako ste se odlučili za naslov knjige „Posljednji parobrod Vukovarom“?

Radni naslov moje knjige bio je „Moram“. Zašto? Zato što sam to morala napisati i osjećaj koji me pratio u vezi toga bio je upravo u skladu s tom riječju – moram, moram to zapisati.

Kada je tekst knjige bio gotov, odlučila sam promijeniti naslov knjige u „Posljednji parobrod Vukovarom“. Taj naslov za mene ima posebno značenje i emocionalnu vrijednost. Poveznicu s tim naslovom čitatelji knjige otkriti će u samoj knjizi.

„Posljednji parobrod Vukovarom“ je i posljednje viđenje grada prije nego se Vukovar prestao povezivati s toponimom, a počeo povezivati sa simbolom.

  • Kako je koncipirana knjiga?

Knjiga se sastoji od 24 priče raznih naslova: Moja ulica, Šuma Đergaj, Dunav, Borovski bazen, Pad Vukovara i dr. Svaka priča govori o mjestu, osobama, osjećajima i događajima koji su posebno obilježili moje djetinjstvo i mladost. Priče se mogu čitati redom kako sam ih složila u knjizi, a mogu se čitati i onim redoslijedom kako čitatelj poželi ili kako ga koja priča privuče.

Knjiga je namjenjena svima: i onima koji su bili tada moji sugrađani i onima koji dolaze poslije nas, kao i onima koji nemaju nikakve veze s Borovom i Vukovarom.

Prve povratne informacije od ljudi koji su pročitali knjigu, a nisu odrasli na tom prostoru kažu kako su prepoznali svoje djetinjstvo, mladost i odrastanje… Možda je to generacijska knjiga.

  • Vukovar je svima nama u srcu i predstavlja posebnu emocionalnu vrijednost svim Hrvatima. Simbol je patnje i žrtve Domovinskog rata. Kako je Vama kao Vukovarki koja je poznavala život u Vukovaru prije rata bilo svjedočiti ratnim strahotama toga grada?

Moja obitelj je proživjela osobnu tragediju tijekom domovinskog rata i samim time nisam promatrač. Ta tragedija zauvijek je obilježila mene, kao i većinu mojih sugrađana. Mislim da gotovo nema borovske i vukovarske obitelji koja nije osjetila tragediju.

Zato mi je bitno reći kako je postojao i normalan život prije toga. U knjizi na više mjesta govorim baš o tome kako se s time nosim.

Također sam u knjizi nastojala opisati ljubav prema svom rodnom gradu, ljudima koji su činili taj grad i svim sitnicama koje nas, ponekad i nesvjesno, vežu uz određeni prostor. S čitateljima sam svojim riječima, iskreno i iz srca, podijelila svoja razmišljanja, svoje tuge i svoje radosti.

  • Planirate li promociju knjige i gdje se knjiga može kupiti?

O promociji još razmišljam. Ranije sam planirala imati promociju knjige u Vukovaru i Zagrebu. Međutim, knjiga je izašla iz tiska u ljeto kada je teško organizirati promociju zbog godišnjih odmora. Knjizi sam dala život, a  njezino je dalje živjeti i naći svoj put do čitatelja. Nekim čitateljima će se knjiga svidjeti, a nekima baš i neće. Tako je sa svakom knjigom, kao i s ljudima. Da li će biti promocija, kada i gdje, ne znam.

Može se kupiti on-line u Funditus Book Store putem poveznice:

https://www.funditus.hr/shop/

Također se može kupiti u knjižarama Školske knjige.

  • Knjiga je sada našla put do svojih čitatelja i počinje živjeti svoj život. Kakav je to osjećaj Vama kao autorici koja je izdala svoju prvu knjigu?

Poseban je osjećaj izdati knjigu. Podijeliti svoje emocije s ljudima koji će čitati moje riječi. Neopisivo.

Knjiga će svakako imati svoj život i počinje ga živjeti. Pobudit će razne emocije kod čitatelja, možda ne uvijek one koje sam planirala pobuditi. Naravno, svaki čitatelj će je doživjeti na svoj način. Knjiga je moja priča, a koje će emocije pobuditi kod čitatelja ovisi i o samom čitatelju.

  • Kako biste se Vi osvrnuli na život u Vukovaru danas s obzirom da se o Vukovaru govori kao o podijeljenom gradu u odnosu na život u Vukovaru prije rata?

Ne živim više tamo, iako u mladosti nisam planirala otići iz svoga rodnog grada. Okolnosti su se tako složile da se nikada tamo nisam vratila živjeti. Stoga ne mogu komentirati kakav je život u Vukovaru danas iz prve ruke. Vjerujem da nove mladosti donose novu svježinu, snagu, ljubav, a samim time i budućnost mom rodnom gradu. Iskreno u to vjerujem.

  • Ima li dovoljno knjiga o Vukovaru?

Mislim da nema. Voljela bih kada bi bilo puno više knjiga koje opisuju ljepotu života u Borovu i Vukovaru. Tome sam svjedočila i moja knjiga je memoarski zapis jednog vremena. Treba nam više opisa grada, događaja koji su obilježavali određeno vrijeme. Važno je to zapisati i imati kao svjedočanstvo svakog vremena. Na taj način objašnjavamo i svojoj djeci zašto plačemo u studenom, zašto se smijemo kada namirišimo bagrem, zašto volimo rijeke, a posebno Dunav…

Jedino kulturom sjećanja možemo sačuvati sjećanje na ljude bilo kojeg vremena na najpošteniji način. Mjesta stradanja su bila nekad mjesta života i opet će biti mjesta života tj. već jesu.

  • Za kraj našeg razgovora, možete li mi reći koja Vas misao vodi kroz život i daje Vam snagu za optimizam kojim zrače Vaši tekstovi?

Kroz život me je uvijek vodila ljubav kolika god bila njezina cijena. Svi u sebi nosimo razne ljubavi: prema svome partneru/partnerici, prema djeci, prema određenim prostorima, prema određenom vremenu, rijekama, ljudima… Svakodnevica pred nas stavlja razne izazove i tjera nas suočiti se s njima. Tako nas udaljava od svjesnosti ljubavi. Međutim, čim osvjestimo koliko ljubavi osjećamo, javlja se optimizam.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp