Kovidizacija društva


Ovih dana svjedočimo prosvjedima diljem svijeta. Ti prosvjedi nisu toliko popraćeni u mainstream medijima koliko na društvenim mrežama na kojima se objave o istima često i cenzuriraju. Ljudi žele slobodu. Žele normalan život kakav su do jučer poznavali. Ne žele nikakvo „novo normalno“. Ogorčeni su obilježavanjem i društvenom segregacijom koja se među njima provodi. Ogorčeni su time da moraju biti ubodeni iglom kroz koju će u njihovo tijelo ući neka supstanca zahvaljujući kojoj će dobiti potvrdu da su tu supstancu primili u sebe što će im omogućiti da se slobodno kreću i idu kamo god žele. Ljudi se s pravom  bore za svoja građanska prava koja im se uvođenjem COVID potvrda oduzimaju.

Moje ogorčenje obilježavanjem i etiketiranjem ljudi koje se upravo provodi, rezultiralo je pokretanjem Facebook grupe pod nazivom „Cijepljenje – pravo na izbor“, jer smatram da bi to doista trebao biti izbor svakog slobodnog pojedinca. Druga je stvar ako nismo slobodni, tada nam to oni koji nam oduzimaju tu slobodu trebaju otvoreno reći. Ne između redova – već otvoreno. Ta Facebook grupa osnovana je kako bi se spriječila diskriminacija necijepljenih ljudi. Kako sada stvari stoje ljudi će se dijeliti na cijepljene i necijepljene. Između te dvije skupine ljudi bit će nažalost ogroman jaz. Cijepljeni ljudi imat će veća, da ne kažem – sva moguća građanska prava dok će necijepljeni biti ograničeni u kretanju i normalnom životu. Sve što tražimo je pravo na izbor. Svako nametanje je tiranija i fašizam. Naš život podrazumijeva naša pravila kada govorimo o ubrizgavanju bilo kakve supstance u naš organizam. Još uvijek vjerujem kako imamo pravo na izbor.

Kampanja za procjepljivanje globalnog stanovništva više je nego agresivna. Rijetki su političari koji su iskazali negodovanje zbog velikog biznisa kojem se raduju farmaceutski divovi, što nas nimalo ne čudi zbog već poznate sprege između država i velikih korporacija. Meksički predsjednik Andres Manuel López Obrador jedan je od rijetkih hrabrih političara koji se usudio iskazati skepsu prema farmaceutskim divovima kojima je zarada očito na prvom mjestu, izjavivši kako „Meksiko neće biti talac farmaceutskih kompanija“ koje, zar smo sumnjali, već sada računaju na dugoročno procjepljivanje svjetskog stanovništva što će njima jamčiti veći profit.

Zar biti cijepljen znači biti vrjedniji od drugog čovjeka? Zar nam vlasti to žele poručiti? Nisam za podjele među ljudima, prezirem bilo kakve podjele. Kao da nam nije bilo dosta tih podjela, pa nam sada treba jedna nova – cijepljeni i necijepljeni. Nikakvi vakseri i antivakseri. Svi smo samo ljudi. A, kao slobodni ljudi trebali bismo imati pravo na izbor. Želiš se cijepiti? Cijepi se. Ne želiš se cijepiti? Nemoj. Točka. Nikakve prisile ne dolaze u obzir. Naravno da građani nisu za podjele, njih im podvaljuju vlasti. Reći ću otvoreno – protiv sam pretvaranja necijepljenih ljudi u građane drugog reda. To je sramotno i to treba javno reći. Biti cijepljen ne znači biti vrjedniji od drugog čovjeka. Ne možemo više nikome vjerovati. Pozvani smo istraživati i provjeravati informacije koje do nas dopiru i biti vrlo, vrlo oprezni, pogotovo kada znamo da živimo u materijalno orijentiranom svijetu u kojem je profit mjerilo svega i u kojem su ljudi većinom potkupljivi. Danas doista nije vrijeme slijepog vjerovanja svemu što nam se servira na informativnom pladnju. Suvremene informativne platforme većinom su propagandne platforme moći. Čast rijetkim iznimkama koje su čisti entuzijasti i idealisti koji još vjeruju u slobodu. U jednom sam u naletu svoje ogorčenosti suvremenom segregacijom napisala sljedeću rečenicu: Necijepljeni svih zemalja, ujedinite se, jer cijepljeni su to već učinili. Samim činom cijepljenja i dobivanja pripadajućih COVID potvrda dio svjetskog stanovništva dobilo je COVID etiketu, dok ostatak svijeta tu etiketu iz njima znanih razloga nema i ne želi. Zato je potrebno otvoriti oči i upitati se – kamo ide ovaj svijet i što je sljedeće?

Cijepljenje još nije obvezno, ali bez Covid potvrda, kako se čini, nećemo moći nikamo. Koje licemjerje. Zar ćemo stvarno to dozvoliti? Ljudi diljem svijeta rekli su NE COVID getoizaciji. A mi? Kada ćemo mi jasno i glasno reći NE COVID teroru.

Pandemiju će, razumije se, neki ljudi koristiti za svoje ambicije ulaska u Sabor 2024. godine i to je njihovo legitimno pravo. No, sada nije vrijeme za političke kampanje, sada je vrijeme da se svi saberemo i budemo jednaki i svjesni toga da smo u istoj situaciji. Rano je još za kampanje. Ne zanimaju nas sada ničije političke kampanje. A, kada smo već kod ulaska u politiku, pandemija je tek jedan problem, svi znamo da tih problema ima puno, puno više. No, eto, kao da ih nije bilo dovoljno, pa sada imamo još jedan, i to kakav, to će vrijeme tek pokazati.

Čovjek je rođen slobodan, a cijeli život je u nekim okovima. Čas jednima, čas drugima. Ali, najgori od svih su oni okovi kojih čovjek nije niti svjestan i koje mu sustav predočava kao nešto neophodno. Najperfidnije ropstvo je ono kada se ljudi samozarobljavaju. Ovaj se svijet pred našim očima pretvara u jedan veliki zatvor, a čovječanstvo u zatvorenike s registarskim brojevima.

Gledam kontejnerski kamp u Britanskoj Kolumbiji. Logori su to našeg doba u koje će biti smješteni ljudi bez prava na slobodno kretanje, ovisno o njihovu COVID statusu. Građani su danas postali najbolji nezavisni novinari – izvjestitelji. Nema boljih. Njihovim objavama na društvenim mrežama nekako najviše vjerujem. Osim što možemo dijeliti ono što vidimo, pitajmo se – što ćemo učiniti kada nam oduzmu slobodu? Gledam šokantne snimke prisilnih cijepljenja iz Australije gdje su samim time građanima već oduzete slobode i ne vjerujem što se u tom ludom svijetu događa. Gledam snimke s francuskih ulica – policiju koja zaustavlja prolaznike i salijeće ljude koji mirno sjede u kafićima, pitajući ih za COVID potvrde bez kojih očito ne bi smjeli biti na ulicama i bilo kojim drugim javnim površinama, kao niti u kafićima. Ljudi iznenađeno vade svoje potvrde, naravno, oni koji ih imaju, a oni koji nemaju lagano se udaljavaju od tih redarstvenika. Prestrašno. Zar je moguće da mirno svjedočimo svemu ovome? U što se to pretvara ovaj svijet?

Kada već govorimo o pravu na izbor, moj izbor je kisik, a ne gušenje ispod maske. Maska dokazano otežava disanje. Sjetih se tako neki dan i jednog vrlo ilustrativnog primjera korištenja maski. Naime, medicinska maska koristila se u Guantanamu kako bi zarobljenicima otežavala disanje, dodatno ih ponizila i stvorila tako u njima dodatnu traumu dok su istodobno morali raditi teške fizičke poslove. Šokantne fotografije poniženih zarobljenika s medicinskim maskama, vezanih ruku i nogu u plastificiranim kombinezonima koji tako poniženi i onemogućeni, potučeni do nogu pokušavaju izvršiti neke zadatke koji uključuju fizičku aktivnost doista nas ne mogu ostaviti ravnodušnima. Jesmo li svjesni toga da smo svi mi na neki čudan način preko noći postali zarobljenicima kada smo pristali plesati onako kako netko svira. Ljudi su preko noći počeli stavljati te medicinske maske, ne pitajući se niti trenutka kako se osjećaju ispod tih maski i kako uopće dišu? Građanski otpor prema nečemu što nas na bilo koji način ponižava više je nego potreban. Građanska neposlušnost prema sustavu koji nas je i bez maski već toliko puta ponizio nije nemoguć. Dapače, ponekad je nužan kako bismo tom istom sustavu pokazali da nas ne može ponižavati i tretirati kao krdo ovaca koje će naivno ući u tor samo zato što ih pastir svojim štapom tamo utjeruje. Pozivanje na zakone koji štite naša građanska prava više je nego potrebno i to u svim mogućim situacijama u kojima nas neki wannabe pastiri pokušavaju tretirati kao ovce. Sjetimo se da nismo ovce i da nitko nema pravo govoriti nam kako ćemo se ponašati i stavljati nas u situacije u kojima se ne osjećamo nimalo ugodno, da ne idem korak dalje i kažem – poniženo i obespravljeno. Metaforički gledano, ljudi mi s tim maskama preko usta i nosa doista izgledaju ponajprije ušutkano, a nakon toga i poniženo. Naša lice lišena su svojih izraza emocija, a naši dišni putovi kisika.

Nakon tih maski i socijalnih distanci od metar i pol došli su na red testovi kojima su se ljudi pohrlili podvrgnuti kako bi mogli nastaviti živjeti. Tada ni to nije bilo dovoljno, pa su, eto, došla na red cjepiva i agresivne kampanje kojima se pokušava uvjeriti ljude da se pod svaku cijenu cijepe. Najveći je apsurd to što su oni koji su krajnje neodgovorni prema svome narodu skrojili slogan kojim nas pozivaju da budemo odgovorni. Prema kome? Prema nekome tko je krajnje neodgovoran, u doslovnom smislu te riječi – ne odgovora svojim građanima na pitanja koja im se uporno postavljaju. To je kao da lopov skroji slogan u kojem nas podsjeća da ne krademo, ili da nas lažov poziva da budemo iskreni. Jedina odgovornost koju možemo pokazati je ona prema samima sebi i našoj savjesti, našoj intuiciji koja će nam reći što je ispravno učiniti i kako bismo trebali postupati i ponašati se u ovoj čudnoj situaciji. Davor Prevalšek zgodno je primijetio kako su slogan „Cijepi se, misli na druge“ osmislili oni koji misle isključivo na sebe. U pravu je i izvrsno je to primijetio.

Mediji najavljuju jesen kakva se ne pamti s naslova oduzimanja građanskih sloboda ljudima. Što ćemo učiniti po tom pitanju? Hoćemo li i dalje šutke promatrati fašizaciju društva ili ćemo pokazati građanski otpor? Rijetki hrabri pojedinci već pokazuju otpor. Skinuli su maske i odbijaju ih staviti na lice. Sve manje djelatnika trgovina i ugostiteljskih objekata nosi maske. Jednostavno su ih prestali nositi jer su se na ovoj vrućini počeli gušiti ispod njih, a i saznali su da ih niti jedan zakon ne prisiljava na nošenje maski. Dapače, zakon štiti njihove građanske slobode. Zakoni nisu tu samo da nas zarobljavaju i čine robovima sustava. Ima i onih zakona koji nas štite i na koje se moramo znati pozvati kada za to dođe vrijeme. Ljudima je jednostavno dosta. Dojadilo im je sudjelovati u tom maskenbalu. Vladajući su oprezni. Žele nas getoizirati potiho, polako. Kako oni to čine? U bijelim rukavicama. Cijepljenje još nije obvezno, ali, gle čuda, bez Covid potvrda, kako se čini, nećemo moći nikamo. Kojeg li licemjerja. Zar ćemo stvarno to dozvoliti? Ljudi diljem svijeta rekli su NE COVID stigmatizaciji. A mi? Koji je naš odgovor na COVID potvrde koje u prijevodu znače – ili se cijepite i zatražite COVID potvrdu o cijepljenju, ili prestanite živjeti.

U nas već je već počelo otvoreno obilježavanje ljudi putem EU digitalnih COVID potvrda. Već su se počela održavati okupljanja i svečanosti na kojima su mogle biti prisutne samo osobe koje posjeduju EU digitalne COVID potvrde.

No, ako postoje mjesta na koja mogu doći samo cijepljeni ljudi, što je krajnje diskriminatorno po sve one koji to nisu, automatski će početi postojati mjesta na koja smiju doći samo necijepljeni ljudi, kao odgovor otvorenoj getoizaciji i diskriminaciji necijepljenih ljudi, jer taj bunt rijetkih hrabrih pojedinaca koji još uvijek imaju neke obrte (radnje, trgovine, restorane) jedini je način da se ukaže na nepravdu. Kao reakcija na getoizaciju necijepljenih ljudi, na internetu su se pojavile snimke u kojima se ismijavaju stroge mjere kolokvijalno zvanog „korona fašizma“ koji se provodi putem COVID potvrda bez kojih ćemo doslovno morati ostajati pred vratima bolnica, banaka, trgovina, restorana, pa sam tako nedavno vidjela vrlo ilustrativnu snimku dva mladića koji plešu pred vratima nekog kluba umjesto u klubu.

Sjetimo se na čas Hitlerovih riječi u Reichstagu 13. srpnja 1934. godine, kada je u svojoj šizofrenoj maniri izjavio kako je u ovom trenutku on odgovoran za sudbinu njemačkog naroda i kako je zbog toga postao i njegov vrhovni sudac te da svi moraju znati kako će u slučaju da se usude dignuti ruku protiv države, jedini rezultat biti njihova neizbježna smrt. Hitler je patološki uživao u svojoj moći. Stalno je ponavljao kako će sve biti provedeno „u skladu sa zakonom“, to mu je bila mantra, to pozivanje na zakon, kao da je to jamstvo neke odgovornosti i moralnosti. Nitko nije doveo u pitanje te iste zakone. Kao da zakoni ne mogu biti kriminalni, okrutni i krajnje nepravedni, da ne kažem monstruozni, kakvi su tada i bili. Hitler je pokvareno čekao stjecanje apsolutne vlasti kako bi uveo rasne zakone, a svi znamo da je njihova provedba počela znatno prije njihova formalnog izglasavanja. Naime, dana 23. ožujka 1933. godine, nakon izglasavanja „Zakona o posebnim ovlaštenjima“, bila je organizirana prva akcija s ciljem tzv. rasnog osvještavanja Nijemaca kako bi već prvog travnja te iste godine nacistička stranka organizirala bojkot židovskih radnji. Kako je to izgledalo? Strašno. Pred židovskim radnjama bila je straža, na sve strane dijelili su se antisemitski letci, stražari su posvuda uvjeravali Nijemce da ne kupuju robu u trgovinama čiji su vlasnici Židovi, da ne posjećuju židovske restorane, po staklima židovskih prodavaonica, radionica i restorana iscrtavale su se velike Davidove zvijezde i diskriminirajući natpisi tipa: „Židovi van!“, „Židov“, „Židovi“, „Idite u Palestinu“ i tome slično. Ako se kojim slučajem pokoji Nijemac ipak usudio ući u obilježenu židovsku radnju ili trgovinu (koju je morao izbjegavati) bio je proglašen izdajicom te bio kažnjen. Sedmog travnja iste godine rasne razlike između Nijemaca i njemačkih Židova bile su legalizirane. Korak po korak i došlo je do naredbe da se umirove svi državni službenici koji nisu arijskog porijekla. Na taj način njemačko je društvo bilo automatski podijeljeno u dvije grupe ljudi. Nastavno tome došlo je do formalnog donošenja mjera protiv Židova. Preko noći su posao izgubili brojni profesori, doktori, umjetnici (pjevači, glumci)… Par dana nakon toga izdan je dekret koji je definirao „nearijevce“ (bilo tko tko je potjecao makar od jednog nearijskog pretka u drugom koljenu bio je etiketiran nearijevcem).

Nije loše malo zaviriti u povijest koja se nažalost, to svi znamo, voli ponavljati. Takva je po prirodi. Na društvenim mrežama ljudi koji nisu cijepljeni počeli su za sliku svoga profila stavljati žutu Davidovu zvijezdu uz natpise NISAM CIJEPLJEN ili NISAM CIJEPLJENA.

Naime, svaki je Židov u skladu s Nirnberškim zakonima morao nositi posebnu oznaku na odjeći – žutu Davidovu zvijezdu koja ih je stigmatizirala i omogućavala njihovo pronalaženje, sortiranje i transport u koncentracijske logore smrti.

Necijepljeni ljudi očito se već sada osjećaju diskriminirano kao što su se osjećali i Židovi u nacističkoj Njemačkoj.

Vratimo se još malo u tu sramotnu povijest ponižavanja Židova putem zakona, kako je Hitler i rekao. Krenulo se potom u rasno pročišćavanje Njemačke putem spomenutih sramotnih zakona. A, prvi od njih bio je usmjeren protiv samih Nijemaca. Naime, dana 14. srpnja 1933. godine izglasan je “Zakon za zaštitu nasljednog zdravlja”, odnosno “Pokušaj poboljšanja njemačke arijske vrste”, kako se još taj idiotski zakon zvao. Prisjetimo se, radilo se o prisilnoj sterilizaciji pojedinaca koji su bolovali od nekih nasljednih bolesti. Nevjerojatno, zar ne? U Zakonu je bila navedena široka lepeza nasljednih bolesti, deformacija i devijacija kod kojih se imala vršiti prisilna sterilizacija. Navedimo samo neke od njih: slaboumnost, shizofrenija, manijakalna depresija, epilepsija, nasljedna sljepoća i gluhoća, a našao se tu i kronični alkoholizam. Bilo je tu svega čega su se mogli dosjetiti oni koji su krojili te zakone, kako bi se ljude steriliziralo. Sve odluke o sterilizaciji ljudi donosio je takozvani Vrhovni zdravstveni nasljedni sud. Polako, ali sigurnim i odlučnim korakom, Njemačka je provodila Hitlerove bolesne zamisli u stvarnost, pretvarajući dojučerašnji svijet u pakao. Progoni Židova počeli su, dakle, već 1933. godine. Preko noći su doslovno bili izbrisani iz svih sfera javnoga djelovanja i života. Ljudi bez prava na posao su ljudi bez prava na život, a to su im pravo zakoni preko noći oduzeli. Preko noći su postali onemogućeni da žive i rade, postali su hodajući mrtvaci – ljudi koji su živi, a ne znaju da su živi, jer nemaju sredstava za život.

Cilj bolesnih umova bio je kreiranje društva „slobodnog od Židova“, odnosno potpuno uklanjanje Židova iz svih sfera privatnog i javnog života i djelovanja kako bi ih se na taj način prisililo na egzil. Mnogi su Židovi to i učinili, želeći nastaviti s normalnim životom i djelovanjem. Stezanje obruča oko Židova rezultiralo je društvenim tenzijama i fizičkim nasiljem. Ekonomske mjere bile su samo sredstvo protjerivanja Židova i njihova primoravanja na emigraciju, tako da je do kraja 1934. godine više od 50.000 njemačkih Židova napustilo Njemačku u kojoj su postali nepoželjni – građani drugog, da ne kažem zadnjeg reda. Godinu za godinom, išlo se sve dalje. Došla je tako i 1935. godina kada je već četvrtina njemačkih Židova koji su na njihovu žalost ostali u Njemačkoj bila lišena osnovnih sredstava za život. Zakonskim gubitkom prava na rad otpuštena je masa sveučilišnih profesora, liječnika, učitelja, socijalnih i zdravstvenih djelatnika, pravnika, umjetnika (pjevača, glazbenika, glumaca,..), novinara, urednika.

Zakon po zakon, išlo se sve dalje i dalje s uklanjanjem Židova, sve do, kasnije ćemo saznati – njihova sustavnog istrebljivanja. Dana 15. rujna 1935. godine zakonski je određeno tzv. „državljanstvo Reicha“ te postavljena pravila „za zaštitu njemačke krvi i časti“. Državljani Reicha sa svim pripadajućim građanskim i političkim pravima mogli su biti samo Nijemci i njihovi tzv. srodnici. Zakoni su išli dalje. Nije bilo dovoljno zakonski odrediti tko može biti državljanin Reicha, već je sada trebalo donijeti zakon koji će reći tko to ne može biti državljanin Reicha, a to se dogodilo dana 14. studenog 1935. godine kada je izdan dodatni dekret na već spomenuti zakon koji je jasno i nedvosmisleno isticao kako Židovi i Romi ne mogu biti državljani Reicha te shodno tome niti imati svoja građanska prava, kao niti posao u državnim i javnim službama. Išlo se i korak dalje s definiranjem židovske rase do te mjere da je i najmanji broj židovskih predaka bio dovoljan da netko bude rasno diskriminiran. Biti Židov tako je zakonski postalo nešto strašno, ponižavajuće i nepoželjno. Eto, kako zakoni mogu biti zastrašujući. “Zakon o zaštiti njemačke krvi i časti” vrlo je jasno i do detalja definirao odnose između Židova i Arijevaca. Tim su zakonom, spomenimo i to, bili zabranjeni brakovi, izvanbračne veze i spolni odnosi između Židova i Nijemaca, te građana “srodne” krvi te su čak bili i poništeni ranije sklopljeni brakovi između Židova i Arijevaca. Njemačkim je Židovima bilo doslovno zabranjeno da budu Nijemci, bez obzira na to što su se mnogi od njih osjećali Nijemcima. Nisu više smjeli isticati niti njemačke simbole kojima bi se izjasnili kao Nijemci. Svi su se bojali prekršiti bilo koji zakon, jer su prekršitelje čekale rigorozne zatvorske i novčane kazne. Nirnberški zakoni uništili su Židove oduzevši im pravo da budu ljudi, pripremajući legalni teren za ono što će tek uslijediti. Dekret po dekret, korak po korak, u 13 koraka u sljedećih nekoliko godina Židovi su u potpunosti stavljeni van zakona. Nisu više smjeli nabavljati niti osnovne namirnice, hranu i lijekove. Bio im je zabranjen ulaz u bolnice, hotele, trgovine, kazališta, kina, pa čak i u parkove i šume. No, to je bio tek početak. Svi znamo što je kasnije uslijedilo. Zakonski dekreti društvenog isključivanja utrli su put getoizaciji, deportacijama, logorima i masovnom ubijanju Židova. Rijetko tko neće primijetiti kako sve to neodoljivo podsjeća na današnje vrijeme. Donose se neka čudna pravila, jedno po jedno, društvo se polako, ali sigurno dijeli na one ljude s COVID potvrdama i one bez tih istih potvrda. Cijepljeni mogu svugdje, necijepljeni uskoro, ako je vjerovati medijima, neće moći nigdje. Cijepljeni čuvaju svoja radna mjesta, dok necijepljeni ostaju bez prava na rad, pa samim time i na normalan život i kretanje.

Ne, nisam bez razloga imala potrebu podsjetiti sve nas kako su svojedobno nacisti počeli ponižavati Židove, obilježavati ih Davidovim zvijezdama, zatvarati im i iscrtavati  trgovine, kako bi ih najprije financijski upropastili, zatim im oduzeli pravo na rad i hranu, uklonili iz društva te konačnici istrijebili. Što je kasnije bilo svi znamo. Fašizam se polako ušuljao među ljude, nešto kasnije se zakotrljao, kako bi potom dosegnuo svoj sramotni vrhunac. Normalni ljudi ne podnose nepravdu. Ne zatvaraju oči pred njom. Uočavaju ju na vrijeme i žele ju spriječiti. Zlo nije živica koju ćeš podrezivati i držati u svome vrtu, već korov kojega moraš iščupati iz korijena i riješiti ga se zauvijek.

Društvena segregacija neminovno vodi stigmatizaciji i getoizaciji, getoizacija logorima, logori u istrebljenje. Cjepivo ne može biti ucjena i ulaznica za život. Novo normalno je nenornalno. Najlicemjerniji od svega je slogan – “Budimo odgovorni”, a sastavili su ga, kako rekosmo, oni koji su neodgovorni prema nama. I još kad vidim na sve strane taj licemjerni poziv da mislimo na druge od strane onih koji misle samo na sebe. Dosta je bilo! Ne želim takvo ponavljanje povijesti. Ne želim obilježavanje ljudi na takav način. Smrt fašizmu! Sloboda svim ljudima!

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp