Prije nekih desetak i više godina, divio sam se tom razvijenom i naprednom Zapadu, gdje nikog nije briga koja su ti krvna zrnca, s kim spavaš i u što vjeruješ, za razliku od ovog nazadnog i zatucanog Balkana, gdje su to mnogima temeljna pitanja. Zemljama koje vjeruju u znanost i napredak, individualnost i slobodu. Zemljama u kojima za razbijenu vazu, iščašeni gležanj ili propalu investiciju nisu krivi Vlada, Srbi/Hrvati/Muslimani i masoni, nego jednostavno splet okolnosti. Divio sam im se. Engleska, Njemačka, Amerika, Kanada, Australija, Skandinavija… To su bile moje zemlje iz snova i nadao sam se da ću jednog lijepog dana novi dom naći upravo u nekoj od njih.

U međuvremenu se sve promijenilo. Ono što su bile najveće prednosti Zapada, postale su njegove najveće mane, dok su s druge strane, donedavno naše najveće mane sada odjednom postale naše najveće prednosti. Napredni i civilizirani Zapadnjaci čak i za običnu glavobolju ili prehladu idu doktoru da im propiše neki farmaceutski bućkuriš, pa nije ni čudo da su, uz par pozitivnih izuzetaka, masovno popušili priču o tzv. kovidu 19, sve zatvorili, zamaskirali i pocijepili.

Dok smo s druge strane mi, koji i puno gore bolesti liječimo s dobrim starim lukom, češnjakom, rakijom i drugim prirodnim eliksirima, i koji svugdje vidimo urotu kao Ilija Čvorović, vrlo brzo shvatili da cijela priča o nespretnom Kinezu i njegovom šišmišu smrdi kao prepuna septička. Zbog toga iskreno i vjerujem da korona-bajka nikad neće zaživjeti kod nas. U najgorem slučaju, da zaživi svugdje drugdje, mi ćemo ostati kao Asterixovo i Obelixovo selo – zadnje nepokoreno mjesto na svijetu. Šokantne scene iz Australije i Francuske jednostavno su nemoguće ovdje, gdje većinu ljudi živo zaboli čak i za nošenje brnjice u marketima i javnom prijevozu. Riječima jednog poznatog memea – Nobody gives a shit.

Zbog toga vjerujem i da gotovo nitko kod nas neće popušiti ni silne vijesti o tzv. klimatskim promjenama, s kojima nas u zadnje vrijeme sve više bombardiraju. Zapravo, mislim i nadam se da će klima-religioznih biti još i manje nego korona-religioznih (kojih kod nas ionako i nema puno više od Jehovinih svjedoka. Naravno, te dvije grupe imaju i puno drugih sličnosti.). Napredne Zapadnjake iz ogromnih zemalja koje puno proizvode i troše, još će i uvjeriti u te svoje klima-bajke, barem dok ne shvate da će im zelene lubeničarske politike donijeti puno više štete nego koristi. S druge strane, čisto sumnjam da će netko kod nas popušiti da će dim iz auspuha od Renault Clia iz 2000. i prdež od krave u Donjoj Špičkovini potopiti London, Pariz i New York. Pogotovo zato jer su nam šume više-manje sve pune starih vešmašina, akumulatora i ostalih stvari koje Romi svako malo željno zazivaju na megafon iz svojih kamiona. Nimalo ne odobravam to što smo napravili od naših šuma, te stvari su velika tuga i sramota, ali evo, dokazuju kakav smo mentalitet, što će nam sad iz minusa postati plus.

U ovim ludim, novonormalnim vremenima, Balkan se iz pakla sve više pretvara u raj. Uza sve naše mane, sada smo jedan od najboljih, ako ne i najbolji dio svijeta za život. Da imam neku struku koja se traži u kojekakvim Njemačkama i Irskama, sigurno bih bio otišao tamo prije nekih 5-6 godina, ali danas više ne bih napustio ove prostore niti da me suhim zlatom plaćaju. Koliko god smo nekada sanjali neke daleke svjetove, danas, eto, možemo biti sretni što smo tu gdje jesmo.