Krešimir Mišak – Budimo pasivno aktivni


Krešimir Mišak rođen je 26.2.1972. godine u Zagrebu. Široj je publici postao poznat kao voditelj kultne hrvatske emisije “Na rubu znanosti”. Autor je deset knjiga: Zvjezdani riffovi (SF, Mentor, 2005.), Telepatija i telekineza (Sysprint, 2006.), Svjetla na nebu – kronologija istraživanja NLO-a (Sysprint, 2010.), Sretan vam kraj svijeta (...kakvog ste poznavali) (TELEdisk, 2010.), Sve piše u novinama (...a ponešto i ne) (TELEdisk, 2010.), Putovati kroz vrijeme? Zašto ne! (AGM, 2012.), Dečki, odjebite u skokovima (TELEdisk, 2013.), Duhovni ratnik i beskrajni kozmički orgazama (TELEdisk, 2016.), Smrt transhumanizmu, sloboda narodu! (TELEdisk, 2019.), Čudno! - Almanah misterija i čudesa (MB-Books, 2021). Još kao dječak zanimao se za stvari i pojave koje samome sebi nije mogao objasniti. Teme je nalazio u mnogobrojnim knjigama koje su u sebi imale tematiku misterioznosti i znanstvene fantastike, a do kojih je došao zahvaljujući svome ocu, strastvenom kolekcionaru spomenute tematike. Uz voditeljski posao i pisanje, u slobodno vrijeme Krešimir Mišak bavi se i glazbom.

  • U Vašoj knjizi „Smrt transhumanizmu, sloboda narodu“ govorite o velikim promjenama koje će zadesiti čovječanstvo. Koliko su ljudi svjesni svega toga i možete li nam reći nešto više o tim promjenama svijeta kakvog poznajemo?

Te promjene o kojima je riječ nisu neke nove promjene, već je to dio jednog procesa koji traje jako dugo, možda čak i tisućama godina i ne bih isključio da se radi o civiliziranom razvoju civilizacije. Ustvari, prije jednostavno nije bilo vremena i mogućnosti da se to uoči. Vremena su nekad davno bila takva da su ljudi bili komunikacijski nepovezani, osuđeni na feudalizam, kraljevinu, crkve i to je u suštini bilo jedno drugo vrijeme.

Međutim, postoji neki podzemni tijek stvari koji uvijek tjera svijet prema naprijed i taj podzemni tijek stvari vodi uvijek ili prema dolje ili prema gore, dakle postoje ciklusi povijesti kad se stvari spuštaju i dižu, a, koji su uzroci toga, to je već jedna druga priča. No sad je došlo vrijeme kada ljudi imaju bolja sredstva komunikacije, koja im je dala tehnologija, a ustvari ta tehnologija nije ta ista sredstva komunikacije dala ljudima da bi oni bolje komunicirali, već je sam razvoj tehnologije neupitno vodio ka pretvaranju čovjeka u stroj.

To se prvi puta počelo nazirati u 19. stoljeću kada su se pojavile prve serijske proizvodnje u tvornicama. Odjednom, više nisi imao čovjeka koji je znao nešto raditi poput obrtnika koji bi proizveo cipelu, haljinu ili neki drugi proizvod, nego si imao čovjeka koji je bio specijalist za zavrtanje šarafa na nekoj traci. Znači, već je praktički bio robot. Danas kada su nastali roboti, takvih radnika više niti nema, jer robot to mnogo preciznije radi.

Kada govorimo o tim ekstremno manualnim poslovima od 19. stoljeća do danas, možemo ustvrditi da u tim poslovima roboti postupno sve više zamjenjuju ljude koji su prvo postojali kao roboti na trakama, a danas su njihovu ulogu gotovo u potpunosti preuzeli roboti. Onda je sva ta silna tehnologija omogućila komunikaciju i protok ideja i zapravo se počelo događati da su se negdje u 20. stoljeću pojavile prve ideje o svemu tome koje su kasnije etiketirane kao teorije urote.

U mojoj knjizi „Dečki odjebite u skokovima“ ima jedno cijelo poglavlje koje govori o tim pionirima, to su zapravo rijetke knjige iz 20 – tih, 30 – tih, pa i 70 – tih gdje je recimo jedan čovjek, Gary Allen napisao knjigu „None Dare Call It Conspiracy“ – (Nitko se ne usuđuje to zvati urotom). Tamo je čak opisao i mnoge stvari koje su i danas aktualne, rekao je između ostalog da će mnogi ljudi koji će analizirati tu društvenu manipulaciju biti fokusirani samo na jednu stvar, pa će reći – krive su banke ili – krive su vlasti ili – kriva je korporacija. A, ustvari, on je napomenuo kako svođenje na jedan nazivnik ne dovodi do pravih stvari jer je to sve dio jedne te iste mreže. Tako da su ti, nazovimo ih, prvi pioniri razotkrivanja istine, napravili te zaboravljene knjige i nitko te situacije nije bio svjestan.

Najbolji primjer toga je što su Prvi i Drugi svjetski rat počeli istim manipulacijama kojima su počeli mnogi drugi događaji u 21. stoljeću, pa ljudi odmah vide da je to manipulacija. A donedavno nismo uopće znali da se radi o manipulaciji. Tek kada je William Engdahl napisao knjigu „Stoljeće rata“, počinješ promatrati jednu drugu stranu povijesti i odjednom vidiš da Prvi svjetski rat nije baš započinjao s motivima kojima su nas učili.

Naravno, u društvenom inženjeringu ratovi su dobri, a nakon ratova uvijek dolazi do stvaranja. Formula je u principu uvijek slična: prvo se stvara neki problem, zatim dolazi do reakcije na taj problem, kako bi se kasnije došlo do rješenja tog problema. Vidite kakvi su ljudi i uvjerite ih da im trebaju nadnacionalne organizacije koje bi ih čuvale da oni ponovno ne zarate. A, prava je istina ta  da su nadnacionalne organizacije zapravo te koje su i pokrenule rat i onda uvjere ljude u to da zbog te neke, nazovimo, svjetske ratne situacije, odjednom ljudi sami kažu – da, treba nam ta neka Liga naroda, UN i tako to pomalo korača dalje. Danas su ljudi dosta svjesni toga, u što sam se uvjerio nedavno dok sam ispred jedne pekare vodio dosta zanimljiv razgovor s jednim mladim momkom gdje sam zapravo shvatio da su mu svi pojmovi strani, a zaključci na njih točni te sam ga pitao – kako to? A on mi je odgovorio: „Zato što je sve što se događa oko nas skoro opipljivo.“

Mislim da je danas upravo takva situacija. Sve što nam se događa skoro je opipljivo i ljudi su malo iznenađeni, jer se njima čini da se događa nešto novo, a zapravo se ne događa ništa novo, nego se događa staro. Evo, ja sam nedavno gledao neki intervju s jednim čovjekom koji priča o načinu na koji funkcionira društveni inženjering, kako funkcionira to, nazovimo ga, nekakvo lažno davanje nečega da bi ti pristupio nečemu, kao što je to bio slučaj s kampanjom oko ulaska Hrvatske u Europsku Uniju gdje se spominje da nema prevedenih zakona, nema ničega, ali će zato svi moći putovati. Par godina kasnije došlo je do toga da možeš putovati, ali ipak ne možeš zbog Corone. Sada imamo COVID putovnice s kojima ćeš moći putovati, ali opet,  ipak nećeš moći zbog delta, alfa i gama virusa i opet je u pitanju Corona. Znači, ti ustvari ništa ne dobivaš, nego ti se nešto kao nudi, pa ti zahvatiš udicu i onda iz drugog kuta dolazi nešto i spriječi ovo što si prvotno dobivao. 

 

  • Digitalni i analogni ljudi već se sada počinju dijeliti. Hoće li nametanje digitalizacije posve pomesti analogne ljude ili će im ostaviti pravo na izbor?

Smatram da ta podjela na digitalne i analogne ljude koju ja nekako vidim da se događa oko mene u sebi nema temeljnu ideju da u sebi ostavi ikakve analogne ljude, jer svaki totalitarizam želi sve pretvoriti u samoga sebe, zato se uostalom i zove totalitarizam. Druga stvar je što niti jedan totalitarni sustav do sada to još nije uspio, možda je uspio samo privremeno jer su ljudi bili prisiljeni šutjeti da ih ne bi poslali u Gulag, ali kada su se vremena raščistila, onda se to sve ponovno vratilo na staro. Znači, nametanje digitalizacije ima namjeru pomesti analogne ljude odnosno pretvorit ih u digitalne i nema im apsolutno nikakvu namjeru ostaviti pravo na izbor. Ali, neminovno je da će se to dogoditi. Ima dosta ljudi koji su već sada dokučili što će im se dogoditi.

Ključna je stvar u tome da kada ti nekome pričaš o digitalnom i analognom čovjeku, to ljudima zvuči kao neka znanstveno-fantastična priča ili neki metaforički izraz, pa se pitaju o čemu se zapravo radi? No, svi mi znamo da nije tako, da se ne radi o znanstvenoj fantastici, već o zastrašujućoj istini našeg vremena u kojem se svi ljudi žele pretvoriti u digitalne ljude, bez iznimke. Možda bismo trebali to jasnije definirati – da je  digitalni čovjek onaj koji je iz dana u dan sve više integriran s tehnologijom za razliku od nekog koji to nije u dovoljnoj mjeri, ali će u budućnosti to zasigurno biti.

Veliki je broj digitalnih ljudi već sada među nama. Osvrnimo se oko sebe. Već sada imamo ljude kojima većina njihovog vremena odlazi na društvene mreže, pametne tehnologije i slično. Dakle, pričamo o jednom svijetu podražaja gdje tehnologija pomalo ulazi u čovjeka, na način da prvo staviš na ruku pametni sat, pa ga potom staviš u sebe, pa će ti onda uređaj mjeriti tvoje misli i zdravstveno stanje, pa će ti provjeravati da li si ti u tim svojim stanjima u skladu s nekim propisanim standardom, ako nisi – odmah si kvalificiran kao loš.

Znači, digitalni čovjek podrazumijeva potpunu integraciju s tehnologijom, potpunu kontrolu i prilagođavanje čovjeka u prosječnim vrijednostima koje poništavaju svaku razliku. Analogni čovjek je onaj iskonski, organski čovjek, kakav čovjek još uvijek može i smije biti ukoliko to želi, ukoliko se nije u potpunosti prepustio digitalizaciji svoga života i postao ovisan o tehnologiji. Analogni čovjek znači organski čovjek čiji se dominantni život odvija ponajviše u odnosima s drugim ljudima, čiju stvarnost predstavljaju prije svega njegovi osjećaji i doživljaji koji proizlaze iz njega i njegove interakcije sa svijetom, a ne da su to lažni osjećaji i doživljaji koji su formirani i oblikovani kroz medije, gdje je tebi rečeno: sad se moraš bojati, sad moraš hodati, sad se opusti.

Moramo priznati da smo svi mi nažalost takvim stvarima podređeni na mnoge načine i da je svima od nas tehnologija postala dio života. Tako da u krajnjoj liniji, ja smatram da postoji ovaj digitalni trend koji se neće i ne može zaustaviti. Dakle, slijedi integracija kroz čipove, pametne gradove, kroz mjerenje karbonskog otiska svakog pojedinca, a taj put neminovno vodi u jedno dugoročno učitavanje čovjeka u cloud program. Ono što ja smatram, jest da se čovjeka ne može učitati u cloud, jer čovjek je onaj tko misli, a transhumanisti pričaju kako bi oni misli čovjeka integrirali s tehnologijom, ali to je ipak dosta zamršeno pitanje.

 

  • Hoće li pretvaranje analognog čovjeka u digitalnog oduzeti ljudima ljudskost i slobodu?

Digitalizacija ljudi odvija se postepeno, korak po korak. Ljude se iz dana u dan čini sve ovisnijima o tehnologiji. Jedna polovica čovječanstva bespogovorno pristaje na to, dok će druga polovica ljudi, ukoliko se bude protivila digitalizaciji postojati sve nekompatibilnija. I, ako će svaki sljedeći korak integracije s tehnologijom zahtijevati od njih sve veće odricanje od njihovih ljudskih i građanskih sloboda ili onoga što oni smatraju vrjednijim kao ljudskim vrijednostima, oni će jednostavno sići s tog vlaka prilagođavanja nametnutim trendovima i bit će na neki način prisiljeni nanovo sebe izmisliti i početi graditi neki novi svijet s nekim postojećim tehnologijama koje je ovaj sadašnji svijet namjerno micao u stranu i pravio se da ne postoje.

Ljudi su i prije živjeli bez digitalnog svijeta i bili su sretni i slobodni. Zašto zaboravljamo da ljudi također mogu jako kvalitetno živjeti bez nekakvih super – država, pametnih gradova, pametnih zgrada, velikih birokracija, ne treba im ništa od svih tih ogromnih sustava koji služe za održavanje fiktivne cjeline zvane čovječanstvo. Čovjek ne živi u čovječanstvu već u svojoj dolini, jer njegovo čovječanstvo je tih 200-tinjak ljudi koje poznaje u životu. Tako da mislim da će se pokušati napraviti analogne ljude zastarjelima, ali u isto vrijeme oni su jednostavno tu među nama i oni imaju svoje vrijeme, energiju i misli i oni će i dalje postojati i raditi nešto svaki dan.

Što će od svega toga na kraju ispasti, doista je teško reći, jer ova situacija u kojoj smo se našli nema presedana. Ali, zapitajmo se, kada je ikoji trenutak u povijesti imao presedana. Sjetimo se, na primjer, Prvog svjetskog rata, svi su odjahali na konjima i u rukama nosili mačeve, a pritom ne očekujući da je došlo novo vrijeme tehnološkog ratovanja i strojnica. Ista je stvar s Drugim svjetskim ratom, svi su uzeli puške i strojnice u ruke, a došlo je atomsko doba. Tako da ovo današnje vrijeme možemo slobodno nazvati biološkim ratom.

 

  • Da li je po vašem sudu nedostatak prava na izbor jedan novi oblik diktature i fašizma?

Nedostatak prava na izbor je uvijek bio oblik diktature. To nije novi, to je stari način diktature, jer čovjek nikada nije imao pravo na izbor. Da li je neki seljak u vrijeme Matije Gupca imao pravo ne ići u crkvu? Ili ne vjerovati? Da li netko u vrijeme komunizma mogao reći: „Ja hoću osnovati svoju vlastitu privatnu firmu.“ Nije. Druga je stvar to što su ljudi pristajali na sužene izbore ili su pristajali na izbore koje im je dao sustav, a to je ona pričica – Adame, evo ti, pa biraj. Evo ti ista priča nazvana na dva različita načina, pa ti odredi koji ti se od ta dva načina više sviđa i onda si ti dio priče. A, što ako se nekome niti jedan od načina ne sviđa? Evo, jedan moj prijatelj je to sažeo u humoresku i rekao: „Gle, ja nisam za demokraciju zato jer sam ja za kraljevinu, a u demokraciji uopće ne postoji mogućnost da ja ostvarim svoje demokratsko načelo da bi ja možda htio živjeti u kraljevini.“ To je, naravno, šala, ali kako se kaže – u svakoj šali ima i malo šale. Kao što vidimo pravo na izbor je nešto što se sve više sužava i sada je, kao što vidimo, došlo do granice tvog vlastitog tijela. Do sada si ti imao pravo na izbor svog vlastitog tijela i što će s njim biti, ali možda nisi imao pravo na izbor poreza i mnoge druge sistemske stvari, jer to je bio izbor vladajućih, a ne tvoj. Niti jedan čovjek, na primjer, nema pravo da mu dijete ne ide u školu, već mora ići po zakonu. Ne kažem da je to loše ili dobro, samo  je tako. 

 

  • Ja mislim da je to loše. 

Kao roditelj smatram da je u današnje vrijeme kada sva djeca idu u školu glupo inatiti se da ti dijete ne ide u školu. Zato, jer se tamo druži s drugom djecom, stječe neka prijateljstva, a sad koliko nešto nauči ili ne nauči, većinu toga, istina je, zaboravi, ali tu su ipak pisanje, čitanje i matematika. U nekom drugačijem svijetu koji bi bio drugačije postavljen, da ne treba toliko napora za plivanje protiv struje, sasvim bi dobro rješenje bile ove takozvane demokratske škole koje već i postoje, u kojima djeca zapravo nemaju fiksnih obveza. Interesantno je to da kada djeca jednom dobe prigodu živjeti svoj nerad i svoju igru, uvijek kad-tad sami po sebi postaju aktivni i marljivi, tada ih odjednom nešto počne zanimati i oni se počnu time baviti. Tako da bih ja u nekom drugom svijetu mogao zamisliti bolji način školovanja od onoga koji podsjeća na vojnički dril gdje svakih 45 minuta netko fućka, pa se onda ti dižeš, pa si 5 minuta slobodan, pa se prebaciš s biologije na povijest, pa si opet 5 minuta slobodan, pa se prebaciš s povijesti na zemljopis, trpaš se gomilama informacija koje ti uopće nisu potrebne, jer većina tih informacija su one informacije koje uvijek možeš potražiti ako ti trebaju, jer ionako ćeš ih zaboraviti. Ja imam tri kćeri u rasponu od osam do dvadeset i pet godina i sjećam se kada sam s njima učio napamet egipatske dinastije. Sad klinac od četrnaest godina mora naučiti napamet dvanaest imena faraona koja su mu doslovno neizgovorljiva, a niti se zna da su oni uopće postojali. Znači taj jedan set znanja nije ništa novo da škola u tom smjeru ne potiče kreativnost. Jedan američki profesor napisao je jednu zanimljivu knjigu „Weapons for Mass Instruction“, odnosno „Oružje masovne instrukcije“ u kojoj je opisao kako je nastalo suvremeno školstvo. Ono je nastalo izvorno u Prusiji. Znači, Prusi nisu imali ideju odgajati građane širokog uma, nego su  Prusi kao vojnička zemlja htjeli odgojiti poslušne građane. I onda kada se taj princip školovanja  prebacio u Ameriku, dogodilo se da je s vremenom tehnologija zahtijevala malo obrazovaniju radničku klasu. Elite su i dalje zadržale pravo filozofsko obrazovanje. Plaćali su učitelje. Dok je ostatak naroda išao u ove tehničke škole da nauče baratati ovim malo kompleksnijim uređajima jer je tehnologija otišla naprijed i nisi mogao samo sa znanjem o poljoprivrednom oruđu sudjelovati u suvremenim proizvodnim procesima u kompleksnim sustavima kao sto su moderne tvrtke. Tako da suvremeno obrazovanje odgaja čovjeka za sustav, da on bude funkcionalan u njemu i da ne misli kako išta izvan tog sustava postoji. Ako mislimo da je definicija obrazovanja stvaranje korisnog pojedinca, onda je to već jedna vrsta definicije koju netko može prihvatiti, a netko drugi ne mora.

Ali, ako si prihvatio da je ta definicija obrazovanja stvaranje korisnog pojedinca ispravna, tada misliš da je obrazovanje produbljivanje ljudske mudrosti, načela, razmišljanja o nekim višim aspektima života koji čine živote svih nas čak i onda kada mi mislimo da tome nije tako. Recimo, koliko ljudi postoji koji su ostvarili sve svoje ciljeve: našli su dobar posao, kupili si dobar auto i sve ono ostalo što su mislili da će ih usrećiti. Ali, kako bi se reklo, to je jedan dio života uz koji se ti ne smiješ pretjerano vezati. On je u redu, ali ti on neće ispuniti unutarnju prazninu. Unutarnju prazninu ne možeš ispuniti izvana, nju ćeš ispuniti svojim vlastitim osjećajem zadovoljstva, razmišljanjem o samome sebi, introspekcijom itd. Ti se ne možeš baviti introspekcijom ako si u onom stanju koje je David Icke opisao kao „keep them busy“. Jer, ako si ti od jutra do mraka zaposlen, gdje ti sada možeš razmišljati o složenim procesima u svijetu koji zahtijevaju defokusirano gledanje. Gdje ti počneš gledati i uočavati poveznice. Prema tome, nedostatak prava na izbor nije uopće novi oblik diktature, nego ja bih rekao, primarni oblik diktature, gdje se odmah u startu ljude lišava njihovih prava na izbor.

 

  • Zašto se redovito diskreditira ljude koji misle drugačije od izmanipulirane većine i pritom ih se naziva teoretičarima zavjere?

To je vrlo jasno. Krenimo od Edwarda Bernaysa oca propagande, koji je napisao knjige pod nazivima „Kristalizacija javnog mnijenja“ (1923.), „Propaganda“ (1928.), „Odnosi s javnošću“ (1945.), „Stvaranje pristanka“ (1955.). Znači, manipulatori kojih u suštini ima vrlo malo, da bi uspjeli manipulirati velikom količinom masa,  moraju oko njih stvoriti pristanak. Kako ćeš stvoriti pristanak, da masa pristane na nešto što uopće ne ide u njihovu korist? Jasno je da onda to nešto moraš prikazati kao dobro i pozitivno za njih. Kako se uopće u društvenom inženjeringu stvara pristanak, pa vrlo jednostavno, stvara se tako da neke stvari predstavljaš kao podobne. Na primjer, karbonska diktatura C02 predstavlja se kao briga za okoliš. U isto vrijeme kada se suočiš sa stvarima koje ne idu u prilog tom narativu kojeg prodaješ, onda ti moraš stvoriti etikete koje služe kao neka vrsta zabrane kretanja. Znači, ljudi iz vlastitog konformizma ne žele krenuti u jednom smjeru da ne bi dobili etiketu. I onda u jednom trenutku kreće vid autocenzure i zato današnji svijet ima jako puno etiketa. Recimo: Teoretičar urote, homofob desničar, ekstremist, poricatelj globalnog zatopljenja i tako dalje… Jedan od meni najvećih bisera bio je kada su zabranili povijesni revizionizam. To je recimo još jedna od etiketa (povijesnog revizionista) koja se nameće od strane mainstream-a, pa ispada kao da povijest uopće ne može biti podvrgnuta kritici i kao da ne može biti drugačija od službene, odnosno revizionistička. Dakle, ti kad danas imaš recimo izraz teorija urote, to je izraz koji je izmislila CIA 60 – tih godina i on zapravo nije toliko netočan, ali je pejorativan. No uz teoriju urote danas se veže još jedan izraz, a naziva se buđenje svijesti, što je na prvu ruku nespojivo, a zapravo se radi o pozitivnom načinu izražavanja da se isto kaže, jer teorija urote i buđenje svijesti su zapravo jedno te isto. To naravno nije neka apstraktna svijest koja se budi, niti teorija urote gdje netko fantazira, nego teorija urote u buđenje svijesti što zapravo znači da ljudi kada jednom progledaju, vide stvari na jedan nov način i shvate da su im kockice povezane.

To je kao kad gledaš skriveni crtež u točkicama, prvo ga ne vidiš, zatim vidiš one brojke, povežeš ih i odjednom vidiš sliku patkice koju na prvi pogled nisi vidio, a bila je cijelo vrijeme unutra. I mogli bismo reći da te etikete služe doslovce kao znakovi zabrane kretanja u tom smjeru, jer ako barem prividno živimo u demokraciji gdje svatko ima legitimno pravo na svoj stav, zašto netko ne bi imao negativno mišljenje o nečemu što sustav proklamira kao pozitivno. E sad, kako se počelo događati da ljudi počinju gledati na stvari drugačijim očima, sustav koji želi imati sve pod kontrolom ima dvije mogućnosti: ili će pustiti da se to razvija, ali u tom slučaju će ljudi dugoročno sami otpasti iz tog istog sustava, ili će udariti propagandom, čime će jedan dio ljudi koji je to već vidio još više učvrstiti u uvjerenju da ih sustav laže, ali jedan dio ljudi, nazovimo ih zlatna sredina, pomislit će – pa to je nešto mračno, to su luđaci, bolje da se toga klonim jer i mene će isto etiketirati, pa je stoga bolje da i ja isto šutim ili mislim drukčije ili je jednostavno to sve bezveze.

Drugim riječima, ljudi se boje biti drugačiji i imaju tu neku urođenu potrebu da budu u skladu sa svojom zajednicom, ali to ne znači da su mentalni robovi. Sada se dogodilo to da ti jednu urođenu sklonost ljudi da budu u dobrim odnosima s okolinom, pretvoriš u konformizam. Oni na taj način misle da će biti u dobrim odnosima s okolinom, ako im se nitko sa strane neće rugati zbog nekih društvenih etiketa. A, pritom nažalost uopće ne shvaćaju da im se zapravo samo mediji rugaju zbog etiketa, a da na ulici kad razgovaraš s ljudima, većina ti kaže da se slaže s tobom. Danas imaš dva paralelna razmišljanja, jedno je razmišljanje ljudi i ulice koje ćeš vidjeti samo ako ti živiš među ljudima i razgovaraš s njima kao što to ja radim, a drugo ćeš vidjeti ako pratiš vijesti i onda ćeš biti u onoj situaciji koju je Mark Twain duhovito opisao rekavši da je fascinantno kako na svijetu postoji točno toliko vijesti i točno toliko događaja da se popune jedne novine. I sad mi svi odjednom raspravljamo o jednom od milijardu događaja koji su se toga dana dogodili u svijetu: u Čileu, Nigeriji, Mongoliji, Danskoj, Finskoj, Latviji… Dakle, jedan događaj obuzme sve medije.

Edward Bernays je još 20- tih godina rekao – 70% svega onoga što se plasira u novine je propaganda. I to je neosporiva istina. Činjenica je da medija ima raznih vrsta. Mi kad recimo pričamo o novinarstvu, imamo novine koje se bave automobilima,  koje se bave računalima,  koje se bave dječjim temama, kao što sam ja svojedobno pisao za Drvo znanja, Modru lastu… Znači, sve su to oblici komunikacije sadržaja. No, ovaj model u kojem se nalaze političke vijesti, on je u potpunosti propagandiran. Tu zapravo nema ničeg drugog osim one poznate fraze koju nazivamo communique, kada vlast kroz press konferenciju obavještava novinare što će biti i onda to postaje „istina“ i na to se svodi sva priča. Ako netko kojim slučajem kaže da to nije tako, za njega je odmah spremna etiketa. Na primjer, prije 15 godina emisija „Na rubu znanosti“ uvijek je bila izvanparadigmatska,  zato se znalo događati da neki pojedinci iz znanstvenih krugova redovito imaju neke primjedbe na to, pa onda naravno lijepe razne etikete. Međutim, sada se to spustilo na kompletno društvo.

Danas ako jedno banalno očitovanje o svakodnevnoj situaciji od strane nekog uglednog znanstvenika nije po volji sustava, odmah ga se okarakterizira kao teoretičara urote. Znači, danas se vrhunske znanstvenike naziva teoretičarima urote. Što nam pokazuje kako se kompletna paradigmatska priča spustila na cijelo društvo. Na primjer, kada čitaš neke novine o prosvjedu na kojem se zna da je bilo oko 100.000 ljudi, a mediji izvijeste o tome kako se okupilo oko 2000 desničara i ekstremista, a tamo kada pogledaš snimke vidiš najviše žena u srednjim godinama s djecom, a ne nekakve desničare  i ekstremiste, shvatiš da se radi o manipulaciji. Lažno izvještavanje od strane medija je zapravo način da se odbije ljude od neke ideje i do neke mjere to čak i funkcionira i ljude se uspijeva demotivirati. No, kako vidim oko sebe, sve manje i manje ljudi nasjeda na medijske manipulacije.

Zato se sada sve više ide na onu elementarnu „batina je mrkva“, gdje se ljude doslovno ucjenjuje s frazama: ti nećeš moći ovo, ti nećeš moći ono ako se ne pokoriš sustavu.  

Pa dobro, možda neću moći, ali onda, na kraju krajeva, neću to niti raditi.

No, problem je u tome što smo mi toliko duboko impregnirani sustavom i toliko duboko živimo u sustavu da smo mi na neki način ovisni o njemu i ne znamo živjeti izvan njega. Prvo bi ljudi uopće trebali spoznati koliko je sustav duboko u njima, jer sustav je u nama, ali ga mi kao takvog ne vidimo. No ljudi najčešće razmišljaju ovako: „Ako nemam COVID putovnicu, neću moći putovati avionom.“ No, ako pogledamo na stvari iz perspektive jedne avionske kompanije, avionska kompanija treba imati putnike i sada zamislimo da pola svijeta nema COVID putovnicu, to znači da pola svijeta nije u mogućnosti kupiti avionsku kartu. Pogledajte samo koji se debakl dogodio s koncertima za koje su isto tražili COVID potvrde i na kraju na te iste koncerte nitko nije došao. 

Drugim riječima, kada stvari postanu malo previše ekstremne, onda će se to najbolje vidjeti. Jer ljudi se zapravo bezrazložno boje, pa zar ekonomski zakoni također ne postoje? Ja mislim da postoje, znači ti si oduvijek imao ciljano tržište i ljude za koje želiš da ih što više kupi tvoju robu, bez obzira radi li se o avionskoj karti, majici, gramofonskoj ploči, CD – u. Sada odjednom, sustav polovici ljudi na svijetu zabrani da to rade, pa čekaj malo, tko će onda tu ustvari biti na gubitku? Zato bi ljudi na neki način trebali shvatiti, da većina onoga što percipiraju kao neki svoj osobni problem, uopće to nije. Znači, ne možeš putovati avionom jer nemaš COVID putovnicu, u redu, neću onda putovati.

Ja više nemam problem, sada taj problem ima aviokompanija zato jer sam ja još jedan kupac manje njenih karata. Druga stvar, nećeš moći doći na koncert, u redu, ja nemam nikakav problem s time. Na kraju krajeva, ja imam svoje prijatelje, vlastitu gitaru i mogu napraviti sebi koncert kada god hoću. Odjednom će imati problem ona osoba koja mora prodati karte ili ovo novo što polako već pripremaju, gdje kažu – „Nećete moći u shopping centar bez COVID putovnice.“ Ma fenomenalno, jer ionako mi je u tim centrima oduvijek bilo zlo od te silne buke i prekomjernih svjetala. Ja u tom slučaju jednostavno neću ići u shopping centar.

A čiji je to onda problem? To je isključivo problem onog čovjeka koji vodi shopping centar i kome su to nametnuli, koji mora zaposliti ljude da to kontroliraju, koji mora kršiti zakone o privatnosti podataka. I, uzet ću primjer sebe koji nisam neki ljubitelj shopping centara i tek ponekad tamo zaglavim, dođem nešto kupit što mi treba kao i svi ostali ljudi. Sada zbog tih suludih, nametnutih mjera neću moći doći u shopping centar i tko na kraju svega toga gubi? Upravo dućani. Znači, ljudi bi samo trebali shvatiti da to zapravo nije njihov problem, kada netko kaže ne možeš, jer se radi o prisili. Ok, druga strana je jača i što da ja sada sam napravim kao pojedinac? Ne mogu doći na granicu i s prsima probijati policijske koridore, jednostavno neću ići i doviđenja.

 

  • Što je s ucjenama o gubitku radnih mjesta?

Kada se počinje s opasnim ucjenama da se neće moći raditi, to je već vrlo osjetljivo pitanje. Da se razumijemo, te ucjene će dotaknuti mnoge ljude u životu i na neki su ih način nažalost već i dotaknule što mi je jako žao. Ostalo je stvar karme ili situacije u kojoj se kaže “gdje si se zatekao”. Slična je stvar bila i za vrijeme Domovinskog rata, jer nije bilo isto čovjeku koji je rođen u Krapini i Varaždinu ili čovjeku koji je rođen u Slavoniji. Jer jednom je rat doslovno ušao u dnevni boravak dok ovom drugom nije. Znači to su njihove različite sudbine, dakle ista okolnost, a dva različita mjesta. Tako isto će biti i sada.

Neke okolnosti, nazovimo ih karmičko-sudbinskima nekim će ljudima dozvoliti da lakše prođu kroz stvari, a nekim drugim ljudima će otežati život. Ali, što se u suštini zbiva? Ako svi  mi znamo da je danas izbor užasno jednostavan, dakle, nema neutralnosti, u ovom slučaju je podjela na – ili ćeš se cijepiti ili se nećeš cijepiti, tada znamo i što će se dogoditi u oba slučaja. A, dogodit će se to da će  restrikcije postojati za nekog tko je pripadnik jednog razmišljanja, dok za ovog drugog neće postojati. I ako čovjek na sve to kaže – čekaj, to nije moj problem, nego tuđi problem, onda on s tom odlukom zapravo dovodi kompletan sustav u problem. Sustav obožava kada ljudi rješavaju njegove probleme, ono kada netko kaže, čuj oprosti, ne možeš ući u firmu ako nemaš COVID putovnicu. Onda na to odgovoriš, u redu, odoh ja onda.

Tu se postavlja pitanje, čekaj malo, ali tko će onda odraditi taj posao umjesto tog čovjeka? To ne znamo. Poslodavci koji će uvjetovati zaposlenicima ostanak na radnim mjestima morat će se upitati: „Čekaj malo, što ćemo mi sada napraviti, kada ne možemo zakonski dati otkaz ljudima koji nisu ništa skrivili?“ Zato i kažem, to što se događa nije moj problem, već problem sustava i svatko od nas može biti potpuno miran i reći samome sebi: „Nije moj problem.“ Jer generalno, čovjek kao pojedinac taj problem nije niti stvorio i ako je pametan, neće ga niti rješavati, jer taj problem je napravljen dijabolično.

Oni koji su ga smislili spustili su ga dovoljno nisko da se na kraju tu dolje neki ljudi na ulazu doslovno svađaju u stilu „ovaj hoće, ovaj neće“, a zapravo niti jedan, niti drugi ne žele biti dio toga, ali je ovaj na ulazu dobio uputu od šefa da mora na sve mjere paziti, a ovaj drugi nema tu nekakvu potvrdu i ne može bez nje nigdje ući. Ali, ako čovjek zna da to nije njegov problem, stvari su puno jednostavnije. Evo, ja sam imao neke svoje prijatelje koji nisu htjeli cijepiti svoje dijete. Ja se također s tim razmišljanjem slažem jer nisam sljedbenik  ideologije cijepljenja.

Smatram da je cijepljenje ideologija koja se temelji na jednoj ideji, a ta ideja je da su cjepiva iskorijenila bolesti, što je, naravno, potpuni apsurd, jer kada pogledamo tabele koje imamo na stranicama službenih institucija od WHO –a na dalje, na njima ćemo vidjeti grafikone koji pokazuju pad bolesti skoro do nule, prije uvođenja cijepljenja. Znači, higijenski uvjeti su tome kumovali, sad, što se događa, ti ako danas imaš ljude koji vide da im je jedno dijete dobilo alergiju, osip i razne druge reakcije na cjepivo, normalno je da neće više izlagati dijete cijepljenjima. Onda se događalo i to da su neki moji prijatelji dolazili, pa se svađali s liječnicima, pa su onda i liječnici bili u stresu. Pa su ih izložili nekoj proceduri da ih prijave, pa su došli na sud, platili kaznu od 2000 kuna i bili jako pod stresom. Ja sam im rekao, pa zašto se vi uopće oko toga toliko uzbuđujete? To nije vaš problem, jer sve što trebate napraviti je reći NE.

To onda automatski postaje njihov problem. Na što su oni odgovorili u stilu – „ali oni će mene poslati na sud“. Dobro, onda odeš na sud. „Ali onda ću morati platit globu“.  Platiš globu, kažeš doviđenja i vidimo se opet sljedeći put. U svoj toj priči jednostavno moraš biti spreman na to da ćeš određeni dio nečega malo izgubiti, no ako ti imaš svoj razlog koji je daleko jači od takve sitnice, onda ti zapravo nemaš problem. Tvoj problem nestaje već u onom trenutku kada ti jasno kažeš NE, bez ikakvog daljnjeg tumačenja.  Na taj način vraćaš problem onima koji operativno s time moraju funkcionirati. Sada neka oni vide što će napraviti s tobom, ti si jasno rekao NE, a što će oni, o tome neka oni razmišljaju. Nešto moraju, ali to više nije tvoj problem. I ti koji moraju, nisu čak ni oni krivi, oni su samo dio šire sustavne procedure. I svi smo mi zapravo u sustavima, korporacijama, zakonima, cijela vojska, policija, državni i javni službenici, dućani, teško je nekoga izdvojiti kao iznimku, jer svi smo podložni zakonima. Smatram da bi čovjek u cijeloj toj priči jednostavno samo trebao reći ono što on osobno osjeća. Tada će shvatiti da to više nije njegov problem. A ono što će dalje biti, na to neka drugi misle.

 

  • Da li vas ova situacija s cjepivom i svim tim ucjenama, podsjeća na Biblijsko Otkrivenje u 13. Glavi i 16. i 17. poglavlju, gdje jasno piše „Ona postiže da se svima – malima i velikima, bogatima i ubogima, slobodnjacima i robovima – udari žig na desnicu ili na čelo i da nitko ne mogne kupovati ili prodavati osim onog koji nosi žig s imenom Zvijeri ili s brojem imena njezina?“

Ja osobno Bibliju nikada nisam čitao,  ne znam što piše u Otkrivenju, ali sam znao naletjeti na članke u kojima ljudi to citiraju po raznim tekstovima i novinama. Taj opis izuzetno dobro i precizno to opisuje. Znači, bar kod na ruci bez kojeg ne možeš putovati, kupovati itd. Tako da se može reći da je taj tekst skoro pa doslovan, iako ja osobno nisam čitao Otkrivenje i to sada više nije niti stvar mog mišljenja da li podsjeća ili ne, jer ako je negdje zapisano, bit će žig bez kojeg nećeš moći kupovati, a netko drugi ti kaže, imati ćeš bar kod na zapešću, pa nećeš moći kupovati. Tada to nije stvar mog mišljenja i pitanja da li je to isto, nego to doslovno i jest isto.

 

  • Svojedobno ste radili intervju s Maurom Biglinom, poznatim prevoditeljem izvornih biblijskih tekstova koji je jedno vrijeme čak i radio za Vatikan. Kakvo je Vaše mišljenje o njegovim tvrdnjama u knjizi „Biblija nije sveta knjiga“ gdje on tvrdi da se radi o povijesnom štivu i da likovi koji se u njoj prezentiraju kao Bog i njegovi anđeli, nisu ništa drugo doli vanzemaljska rasa imena Annunaki, koji su davno sišli s neba na zemlju u potrazi za plemenitim kovinama?

Njegova knjiga je po meni pogodila u samu srž, jer ja sam se i ranije bavio tom temom koja se zvala paleo kontakti i ona je imala svoju gradaciju. Šezdesetih godina se tom temom bavio Erich von Däniken, pa je on rekao jesu li bogovi bili svemirci i takve slične stvari. Ali, u to vrijeme je bila ideja da su ljudi bili u nekom kamenom dobu, pa su došli svemirci i pomogli im da se dignu iz blata. Onda kasnije se ta priča nadogradila gdje je Zecharia Sitchin napravio jedan veliki posao, ali mislim da je i zamuljao jedan dio istine kao neki insajder. I pokazao je ustvari ono što sam kasnije i sam ustanovio, kada sam jednostavno uzeo sumerske tekstove. Postoji kod nas jako puno prevedenih sumerskih pločica. Uglavnom se nalaze u knjigama koje govore o babilonskoj književnosti. Dakle, ima više knjiga koje imaju te izvorne pločice prevedene na hrvatski jezik. Ja sam to išao čitati u originalu.

Uzmimo za primjer knjigu Noaha Kramera „Povijest počinje u Sumeru“ koja je fenomenalna i u kojoj je Noah Kramer doslovno napisao da sumerski povjesničar nije baratao pojmom povijesti zato jer je on  samo napisao da su bogovi stvorili ljude kako bi im služili. On je smatrao da je sve to izmišljena priča zato jer ima takve naočale. No, ima jedna stvar, tamo to piše, a ostalo je stvar interpretacije da li će netko reći da je to točno ili nije. Ali to ništa ne govori o tome što tamo piše, jer u tim tekstovima to doista piše. Kada sam uzeo knjigu Maura Biligna koja je prepuna doslovnih prijevoda i citata, mene tu zapravo ništa nije čudilo, jer ta ideja da Biblija ima neke veze s kontaktima s nekim drugim rasama  poznata je još od Josefa Blumricha iz 1972. godine koji je na neki način htio srušiti Ericha Dänikena i na kraju je objavio knjigu pod nazivom „Otvoriše se nebesa“ u kojoj je patentirao nekoliko sitnih patenata za svemirske module koje je izvukao iz opisa proroka Ezekiela koji je iz prvog lica opisao kako se spušta Jahvina slava.

Dakle, ti cijelo vrijeme imaš pred očima cijelu sliku, samo ovisi koje ćeš naočale staviti i koliko ćeš se dobro snaći u prijevodima i tadašnjoj terminologiji u kojoj je bilo unutar onog jezika teško opisati stvari na način na koji bi ih danas netko opisao. Tim temama se kasnije bavio i Branko Hirschl, on je to opisao u knjizi „Jahvina Slava“, ali kasnije kada je došao Mauro Biligno kao kompetentan čovjek koji nije iz druge ruke sakupljao izvore pa ih slagao, što je, da se razumijemo, isto legitimno, nego ih je on izvorno preveo i opisao u svojoj knjizi.

Tu pogotovo mislim na Stari zavjet koja je jedna izuzetno zanimljiva priča koju su ljudi danas naučeni nazivati znanstvenom fantastikom. Zašto mi mislimo da naše naočale percepcije moraju definirati istinu koju mi promatramo? Idemo promatrati stvari bez naočala ako možemo. Što se tiče te teme, knjige Maura Biligna su fenomenalne, jer općenito su rijetke knjige s tih graničnih područja znanja koje imaju visoku sofisticiranu znanost u sebi i pritom pričaju jednu drugačiju priču od one koja nam je poznata, a njegove knjige zasigurno spadaju među njih jer su izuzetno zanimljive i poučne.

 

  • Kakvo je Vaše mišljenje o trenutnom monetarnom, kamatnom modelu – da li nas je svjetska financijska organizacija uz pomoć političara stavila u položaj svojevrsnog ropstva, gdje zapravo robujemo dugu kojega nikada nećemo moći otplatiti i da li je ukidanje papirnog novca njihov krajnji cilj?

Što da ja sada Vama odgovorim na to pitanje, kada ste Vi sve odgovore već dali u njemu? Ja samo mogu reći – da. To uopće nije ništa novo, ta priča o stvaranju novca. Svojedobno je jedan srpski ekonomist, mislim da se zvao Stojan Nenadović napravio jedan izračun, gdje je rekao: „Kruženje novca jednako je krvotoku, čim više novca kruži, time je bolji krvotok.“ Normalno da u tom kruženju nešto odlazi. Netko otputuje iz neke zemlje i u toj zemlji samim time slabi novčani krvotok. Netko se odlučuje za štednju i samim time novac tog čovjeka miruje te također doprinosi slabljenju novčane cirkulacije.

Stojan Nenadović rekao je da bi u tom trenutku država trebala stvoriti beskamatni novac i plasirati ga u krvotok. Tu je, naravno, mislio na točno određeni postotak, kako bi se izbjegli bilo kakvi problemi s inflacijom. To je po prilici ista shema kao što ju radi Ministarstvo kulture, oni recimo daju određenu količinu novca u razne kulturne sadržaje, ali novac ima sposobnost multiplikacije, ako si ti dao novac kazalištu ili nekim umjetničkim sadržajima koji nisu komercijalni, oni će taj novac potrošiti na kostimografe i ostale ljude koji tamo rade i novac će i dalje cirkulirati. Međutim, izvorno, to Ministarstvo je zapravo dalo novac koji je dio jednog šireg sustava koji ga je negdje posudio i on opet ima dug u sebi.

Kada bi novac zapravo bio takav da dolazi na tržište bez kamate, onda bi on mogao biti jedan efikasan krvotok koji ne bi imao periodičke krize. To se već cijelo stoljeće događa. Malo dijete može razumjeti taj osnovni princip ekonomije, osim ako nije zamotan u taj metajezik riječi koje gotovo nitko van struke ne razumije. Ako damo novac u pod – opticaj, tada smo pokrenuli gospodarstvo. Ako tražimo da nam se taj novac, recimo da se radi o100,00 kuna, u jednom trenutku mora vratiti opterećen kamatom u iznosu od 120,00 kuna, naravno da tih 20,00 kuna viška nikada nije niti postojalo i kada taj novac krene prema natrag odjednom će se ono što je bilo stimulacija u jednom ekonomskom procesu, biti njegovo usporavanje odnosno destimulacija, zato jer se više novca vraća u centar, a manje ga kola po krvotoku. Naravno da u tom kontekstu novac onda treba promatrati na jedan način da ga se ne sotonizira. Jer novac sam po sebi uopće nije loš izum. Praktičan je zato jer možemo razmjenjivati stvari koje imaju neku brojčanu vrijednost. Ali u isto vrijeme novac je idealan način da se ljudima krade energija. Evo dat ću Vam jedan primjer, pokušajmo zamisliti jedan svijet bez  novca i doći ćemo u situaciju da jedna osoba proizvodi krumpir, druga uzgaja piliće, treća izrađuje daske.

Na koji ćemo način svim tim ljudima uzimati nešto od njih, neku njihovu vrijednost? Jednom ćeš uzeti 50 kg krumpira koji će se kasnije pokvariti, drugome ćeš uzeti pile koje će ti kasnije uginuti. Ako ti sve to monetiziraš i svaku od tih stvari pretvoriš u neku novčanu vrijednost (toliko krumpira jednako toliko novca, toliko dasaka je tolika brojčana vrijednost), onda ti kažeš ljudima, sada mi dajte dio te brojčane vrijednosti kao neku vrstu poreza ili dažbine. Ustvari si kroz monetizaciju otvoriš put da uzimaš energiju od tih ljudi koji nešto proizvode, jer oni da bi stvorili taj krumpir ili tu dasku, moraju uložiti neku energiju koju im ti jedino možeš uzeti na način da ju monetiziraš.

Danas recimo svjedočimo sljedećem koraku monetizacije, danas je na djelu sami pokušaj monetizacije unutar ljudskog tijela. To je jedan enzim koji je patentiran prošle godine i zove se luciferaza. Patentirao ga je Mycrosoft i cijeli taj patent se može pronaći na internetu. To je jedan mali čip tolike veličine da ga se gotovo uopće ne može detektirati. Današnji detektori čestica u cjepivima idu do veličine mikrona, a ovdje pričamo o nanotehnologiji koja je još nekoliko nula sitnija. Čemu zapravo služi taj čip, pa služi da bi sakupljao podatke iz ljudskog tijela, to se zove rudarenje podacima, a iz tog rudarenja se stvara neka vrsta kripto valute.

Znači po meni je vrlo izgledna i već sada vidljiva ideja sustava da monetizira sve i da ti jednog dana čim se rodiš netko kaže, imaš bubreg i on ti košta 10.000,00 kuna, pluća su 15.000,00 kuna a ti cijeli koštaš toliko i toliko. Dođeš u situaciju da ti zafali novca i doneseš odluku da založiš bubreg i to na isti način na koji danas možemo založiti kuću, polje ili svoj rad. Jednostavno, monetizacija je način da se ujednače vrijednosti kako bi se onda njima moglo sistemski manipulirati. Kao i svaka stvar kada se ovako centralistički monopolizira, jasno je da ne ide u prilog ljudima, ali kada bi se svijet okrenuo alternativnim i lokalnim valutama, tu se onda događa jedan sasvim drugi proces. Eksperimenti su kroz povijest bili jako uspješni, znači, imali smo jedan drugačiji princip u jednom austrijskom gradu 20 – tih godina prošlog stoljeća. Dakle, kriza je bila velika i gradonačelnik je rekao – „Idemo primijeniti jednu drugu novčanu teoriju – oslonit ćemo se na lokalnu valutu koja će cirkulirati, jer ako je samo čuvamo kao štednju, gubit će na svojoj vrijednosti“. I zato su svi trošili da se ne bi gubila vrijednost lokalnog novca. Naravno da je eksperiment bio užasno uspješan i naravno da je to vrlo brzo bilo zabranjeno.

Imali smo vrijeme krize prije desetak godina, recimo principe onih temova i takvih digitalnih valuta koje bilježe naš rad. I, što se događa? U takvom sustavu mi svojim radom stvaramo novu vrijednost. Recimo ti mene pošišaš i ja ti upišem 50 temova jer si me ošišao. Tu energiju sad ti imaš kao izraženu u neke brojke i s njom možeš nešto drugo napraviti,  na taj način zapravo sam rad stvara novac.  Današnji flat novac bez pokrića je odluka gdje je netko rekao – otisnut ćemo toliko, to će vrijediti toliko i davati ćemo ga po toj i toj cijeni. Evo, prije par godina bila je jedna vijest u novinama kako se Europska banka odlučila boriti protiv krize u Europi – tako što će ušpricati injekciju novca od nekoliko desetaka milijardi u sustav. No, što je zapravo pisalo u tim novinama – Europska Unija neće otisnuti nikakav novac, već će ona u svoj kompjuter upisati jednu određenu brojku i na taj način će stvoriti novac ni iz čega. Dakle, reći će, trebamo novac, upiši u naš središnji račun dvije tisuće petsto milijardi. Sada bismo mogli reći da ako ljudi stvore takav novac i ako žele pokrenuti svijet iz ekonomske stagnacije, u redu, stvorili su taj novac, sada će ga podijeliti i neka svijet opet ide. Ali, što je još pisalo u tom istom novinskom članku, pa pisalo je da se taj novac daje državama u obliku obveznica, što u prijevodu znači da se posuđuje uz kamatu.

Na taj se način privremeno pokrenuo ekonomski proces, ali su ti ljudi i države dužne taj isti iznos plus još i novac za kamate koji pritom nije stvoren.

Zato je i centralizacija i smišljena – kako bi se moglo iz jednog tabora upravljati velikim sustavima. Ja osobno mislim da je prirodno stanje života u prirodi takvo da ti kao jedinka uvijek na neki način pomalo živiš na dug, jer ova ideja gdje se dugovi moraju svesti na nulu i gdje sve mora biti održivo u smislu koliko ulazi toliko izlazi, to je na neki način definicija smrti, to je definicija nerazvoja.

Mi recimo u prirodi, što god da radimo, gradimo li kuću ili bilo što drugo, uvijek na neki način posuđujemo iz prirode i uvijek smo prema toj istoj prirodi u nekoj vrsti laganog minusa. Ali, taj minus se nadoknađuje time što mi od toga nešto napravimo, pa se tu nešto drugo stvori i ako nema posrednika koji će nam reći da i njemu vratimo to što nam je dao, mi ustvari moramo lagano ulaziti u dug. Svi znaju da je totalna stagnacija oko nule zapravo zamiranje sustava. Jer, ako ti imaš točno onoliku količinu radnika u omjeru koji ti treba, paradoksalno, sustav dugoročno nije tako stabilan. U tom slučaju najidealnije bi bilo da ti uvijek imaš mali manjak.

Dakle, ta ideja da ti u svakoj sekundi uvijek moraš biti na nuli je po meni jednostavno apsurdna, jer sam život podrazumijeva cikluse. Znači ti ulaziš u minus, pa prvo malo uzimaš, pa onda malo vraćaš… Jer svi ljudi su u životu u nekakvom minusu kad se realno sve sagleda, mogli bismo reći da prožive cijeli svoj život u tom istom minusu, zato jer je taj minus zapravo operativna stvar. Dobiješ, pa izgubiš, pa vratiš, pa kupiš… Ja znam da ovo sad zvuči možda malo čudno ili simplificirano, ali ustvari rast bilo čega, pa tako i ekonomije, zahtijeva na početku i nekakvo stvaranje početnog minusa, jer je to normalan dio ciklusa gdje stalno ideš u minus, pa u plus, pa opet u minus i natrag u plus. A, ova ideja da sve mora biti na nuli i da se mora kružiti kao jedan stroj bez ikakvih oscilacija, to je za mene potpuno nerealna ideja koja će dugoročno jednostavno dovesti do erozije i urušavanja svih vrsta ekonomije i svih vrsta ljudskih odnosa, jer jednostavno svijet nije takav i tako ne funkcionira.

Na kraju krajeva, ako pričamo o svijetu prirode, on je prilično darežljiv. Mi smatramo da svega ima koliko ima, a kako onda objasniti to da ti uzmeš neke sjemenke, recimo njih 10 ili 50 i da možeš za godinu, dvije ili tri imati od tih 10 sjemenki puno polje biljaka. Dakle, svemir stalno nešto stvara ni iz čega, I ako on stvara ni iz čega, zašto onda ne bi bio u malom dugu prema njemu jer te svemir za razliku od bankara ne traži da mu dug vraćaš s kamatama. To je suštinska razlika između svemira i bankara.

 

  • Suvremena znanost sve više spominje globalno zatopljenje kao glavni uzrok klimatskih promjena, a to isto globalno zatopljenje prema njihovim tvrdnjama nastaje zbog prevelike količine ugljičnog dioksida u atmosferi. No, da li te njihove tvrdnje imaju imalo uporišta u stvarnosti?

Ovako, kao prvo, sada se nalazimo u dobu globalnog zahlađenja i to po svim parametrima u koje ja sada ne mogu ulaziti. Da li pričali o struji koja se zove pacifička dekadna oscilacija ili da li pričali o ciklusima sunca. Nadalje, druga točka u tome je da je promjena CO2 u atmosferi uvijek posljedica zagrijavanja, znači prvo se oceani zagrijavaju i u procesu zagrijavanja oni ispuštaju CO2, a kad se hlade ga apsorbiraju. To znači da mi moramo tražiti druge uzroke zagrijavanja, jer vodenu masu sigurno ne zagrijavaju nekakve naše tvornice. Treći problem u toj priči koja nema nikakve veze s istinom je to što je glavni staklenički plin vodena para, koje ima otprilike 96%, CO2 je tu prisutan sa samo 1% a čovjekov doprinos tom CO2 je svega 4% od 1%. Dakle, zanemarivo. Treće, CO2 je vrlo blagotvoran plin i on nije opasan, on čovjeku treba za život, da struji kroz njegova pluća, on je potreban za život biljaka i najnovija istraživanja pokazuju da u gornjim slojevima atmosfere, CO2 zapravo služi kao regulator, pa po potrebi i hladi.

Cijela priča nema nikakvo uporište ni u čemu osim u modelima koji su kompjuterski izmišljeni i koji su napravljeni tako da su neki podaci ukinuti da bi modeli lakše štimali. Svi su iz modela izbacili recimo srednjovjekovno toplo razdoblje, kad je isto bilo globalno zagrijavanje, a poznato je da oko 10. stoljeća nije bilo industrije niti ičega što bi moglo prouzrokovati to. Dakle, niti je čovjek zaslužan za klimatske promjene, niti te klimatske promjene idu u smjeru globalnog zatopljenja, nego idu u smjeru globalnog zahlađenja.

A zašto se to radi, pa zato jer se kroz ideju globalnog zatopljenja želi CO2 pretvoriti u karbonsku valutu. Zašto baš u karbonsku valutu, pa zato jer je CO2 uvijek proizvod stvaranja i energije. Kada u jednoj tvornici nešto proizvodiš, ti izgaraš i iz tebe izlazi CO2, ti kada dišeš proizvodiš biološku oksidaciju u svom tijelu i izdišeš CO2. Pritom je važno znati da CO2 uopće nije opasan kao plin, niti je otrovan, niti ga ima puno, niti mi išta bitno pridonosimo tome. To je isključivo politička agenda koja služi porobljavanju ljudi kroz pametne mreže, pametne i digitalne gradove, pa onda idu pametne kuće, pametni frižideri, pametne maske, a sve to zato da se stalno mjeri koliko si ti kao jedinka navodno pridonio uništenju klime i toliko ćeš dobiti manje bodova sljedeći puta. Dakle, to je jedan sustav siromaštva i restrikcije, jer sustav pametnih gradova i karbonske valute u kombinaciji vodi ljude u takvo ropstvo da oni toga nisu niti svjesni. Ljudi fantaziraju o zaštiti okoliša i o zelenim svjetovima gdje su rekli da do 2030. godine žele spustiti razinu CO2 na nulu, ne shvaćajući da je to suludo, jer kako ćemo uopće onda dobivati energiju za pokretanje bilo čega, ako pritom ne smijemo lučiti CO2?

To što se ljudi uzdaju u sunce i u vjetar kao izvor energije, to su zapravo toliko mali postotci svjetske energije, jer svi znamo da se većina svjetske ekonomije i dalje pokreće naftom i nuklearnom energijom. Ovo ostalo su zanemarivo mali postotci, s time da ja ne kažem da ne postoje bolji energetski izvori, ja sam ih i sam imao prilike vidjeti, ali to su izvori koje sustav u svojoj izgradnji paradigma uvijek gura u stranu. To se zove free energy gdje ti uvijek dobivaš mali višak energije kao neku vrstu a-energije ambijenta, jer negdje u ambijentu postoji energija. Sve to možemo zahvaliti jednom sustavu koji nas želi zatočiti u ropstvo kroz nadzor nad energijom i mjerenjem našeg navodnog sudjelovanja u nekakvom navodnom, izmišljenom globalnom zatopljenju, koje opet navodno čovjek stvara.

Tom istom sustavu, podrazumijeva se, ne odgovara da ti imaš svoju vlastitu bateriju u džepu, samo dođeš, upališ ju i sve ti radi. Takve tehnologije postoje,  no, nažalost one se jako teško probijaju – rekao bih – skoro nikako. Znam iz iskustva s ljudima s kojima se družim i koji se bave tim područjem, da vrlo često takve free energy tehnologije dođu do raznih ekonomskih subjekata koji ih koriste za poboljšanje proizvodnog procesa. Oni će recimo uzeti nekakvu neobičnu vodu koja će im poboljšati kvalitetu benzina i učiniti ga efikasnijim. Paradoksalno je da se ti free energy principi, za koje znanost i znanstvena paradigma tvrde da su nemogući, koriste za poboljšavanje postojećih proizvodnih procesa u nadi da nitko neće shvatiti da ti postojeći procesi nisu niti potrebni uz te nove procese. To je sad već jedna malo šira priča i jedno područje koje je malo kompleksnije i zato nije toliko javno prisutno, jer ovaj društveni inženjering svi vide i osjećaju ga na svojoj koži, a za ovu priču trebaš ipak mnogo bolje poznavati fiziku, kemiju biologiju i druge grane znanosti.

 

  • Što mislite da li ova suvremena tehnologija omogućuje raznim moćnicima da pomoću nje upravljaju meteorološkim vremenskim prilikama?

Apsolutno da. Svojevremeno su predsjednik Irana Ahmedinejad i predsjednik Venezuele Maduro otvoreno optužili Ameriku da je dovela do nekih potresa i suša na jugu Irana, zatim do potresa na Haitiju i poplava kod Fukushime uz pomoć HAARP antena. I sad što se događa, u novinama to ispadne kao predsjednik, pa još k tome i teoretičar urote. Odmah se dijele te etikete. No, s druge strane, kada znamo da su države poput Irana i Venezuele na meti Amerike, takve države imaju nužno dobre obavještajne i špijunske službe.  Kada ti onda takvi ljudi to kažu, znači da tu onda postoji neki temelj, a sad svi ostali govore da je to teorija urote, no postoje činjenice da su predsjednici država izašli s time u javnost i nitko ih nikada nije osporio niti demantirao. Tu sad već pričamo o tehnologijama koje u sebi imaju puno mitologije jer većina ljudi se zapravo uopće ne razumije u tehnologiju.

Ali činjenica je da se na neki način klima namjerno mijenja i da postoje razne metode kojima se to radi već 50 godina, na kraju krajeva u bivšoj Jugoslaviji tuča se razbijala raznim raketama kako ne bi potukla usjeve. Prema tome, ako promijenimo neke struje u gornjoj atmosferi, jer sve se temelji na elektricitetu i ako se neki protok zaustavi i na to područje više ne idu vlažni oblaci, tamo će nastati suša. Ako pogodimo prave uvjete i okolnosti na nekom mjestu gdje je situacija tektonski nesigurna, možemo bez ikakvih problema izazvati potrese. Ja sam u jednoj od svojih emisija imao za gosta jednog strojarskog inženjera koji je do najsitnijih detalja objasnio sve o HAARP – u, gdje je došao sa svim svojim dokazima o tome tko je napravio koji patent, tko je kupio taj patent, što se nakon toga dogodilo i kada sve to staviš na hrpu, ukazuje ti se veoma jasna slika. No, naravno da postoje i oružja za koje običan čovjek ne zna i koja su globalne naravi.

 

  • Nastavno na sve ovo što ste rekli, što Vi mislite – da li su potresi u Hrvatskoj umjetno izazvani?

Ne znam, iako sam do sada čuo nekoliko teorija i to alternativnih i pričao sam s nekim ljudima koji se bave istraživanjem dijamanata i nafte po svijetu i samim time razumiju se u geologiju i rekli su mi gdje u Hrvatskoj ima nafte, a gdje nema i gdje se može dogoditi da s istraživanjem možeš narušiti stabilnost ploča. Ali isto tako ne hvatam se niti za tu ideju, usprkos tome što mi je drago da ju znam. Ali onda sretnem jednog drugog čovjeka koji se godinama bavi puno čudnijom pričom vezanom uz neke podzemne instalacije, tunele i tako dalje i koji je proučavajući neke karte preko Google mapsa, uvidio da postoje i neki globalni uzroci potresa. Tako da imam nekoliko svojih teorija, ali koji je točan odgovor, ne mogu sa sigurnošću potvrditi.

 

  • Što mislite o indijskoj konoplji, da li je ona ljekovita i kakav je vaš općeniti stav o toj biljci?

Kao prvo, smatram da je konoplja puno više od lijeka, a također je i lijek, no nije zapravo ona sama po sebi lijek. Tek na početku 21. stoljeća je došlo do mnogih otkrića na mnogim područjima koja se još uvijek nisu spojila u jednu paradigmu. Jedno od tih otkrića je da mi u svome tijelu imamo nešto što se zove endokanabinoidni sustav. Znači, sustav koji je napravljen iz kanabinoida iz kanabisa (konoplje). A kanabinoida ima za sada otkrivenih preko 120 i stalno se otkrivaju novi. Taj sustav služi za samoregulaciju organizma što znači da je on prilagođen za kanabinoide. Kao što je rekao Rick Simpson, majka kada doji dijete, ona stvara taj toliko sotonizirani THC koji te čini veselim i ona zapravo doslovce napuši dijete. Zato dijete onako mirno spava jer ga majka s THC – om umiri. Konoplja nikada nikoga nije ubila, No ona ima i svoju drugu priču, ako sve to prebacimo na jezik kemije. Današnji svijet se pokreće ugljikovodicima. Međutim, konoplja spada u rubriku ugljikohidrata, ona se stvara samo iz vode i sunca. Pritom je biljka koja raste jednom godišnje, daje puno mase, gnoji zemlju i učvršćuje tlo, nisu joj potrebne pčele za oprašivanje, što je veoma bitno za ovo vrijeme kada pčele nažalost sve više izumiru. Spomenimo i to da je to biljka koja uz to ima i omega kiseline koje imamo samo u ribljem ulju, a jako su dobre za zdravlje. Uz to od konoplje možemo raditi odjeću, cement, gitare, stolove, aute, možemo ju koristiti za jelo, izrađivati lijekove i na kraju krajeva, možemo od nje raditi i gorivo. Dakle, ono što ja mislim je to da je konoplja doista jedna jedinstvena biljka među biljkama i ona je na neki način izgrađena da zadovolji sve čovjekove potrebe.

  • Sustav nas lagano počinje dijeliti na cijepljene i necijepljene. Što je činiti osobama koje se ne žele cijepiti i kako da se uopće postave protiv ovog sustava?

Pa ako gledamo na sve to kao na neku vrstu rata, jer ratovi se ne vode samo puškama, već postoje i kibernetički i informacijski i ekonomski ratovi i oni se redovito vode između zemalja, dakle ako gledamo na sve to u kontekstu tog pojma, ovo je sada jedinstvena situacija, jer se radi o prvom ratu u povijesti koji bi se mogao dobiti na način da čovjek ne napravi baš ništa. Znači, kada niti jedan čovjek ne bi napravio ništa, sve bi se urušilo. Moram ovdje spomenuti jednu stvar koja mi je u svemu tome fenomenalna. Naime, glavni slogan koji se danas potiče po svijetu i kod nas glasi: „Cijepi se, misli na druge“. Ja na to mogu reći samo jednu stvar, a to je da nisam do sada sreo niti jednog čovjeka koji se cijepio zato jer je mislio na druge. Ljudi koji su se cijepili napravili su to  ili zato jer su se bojali da će umrijeti od ove „opake“ bolesti ili  zato jer su se bojali da će im sustav zabraniti razne stvari. Cijepili su se zato jer su se bojali nekakvih scenarija u budućnosti koji se još nisu niti dogodili. Ali nikoga još do sada nisam vidio da se cijepio jer je mislio na druge.

Znači, to je jedna takva muljaža, jer ljudi jednostavno tako ne funkcioniraju. Znači, ako ovi koju su se cijepili nisu to napravili zato jer su mislili na druge nego na sebe, iz istog su razloga i ovi koji se nisu cijepili to odbili napraviti, zato jer također misle na sebe, a ne na druge. Dakle, obje skupine ljudi misle na sebe, samo što jedni smatraju da će za njih biti bolje ako se cijepe, a drugi misle da će za njih biti bolje ako se ne cijepe. Ja osobno mislim da je za ljude bolje da se ne cijepe, jer ako je nešto eksperimentalno, onda ti zdrav razum kaže da povučeš ručnu i ne srljaš u nepoznato. Drugim riječima, u ovoj situaciji jedino što bi ljudi trebali napraviti je da ne naprave ništa. A ne da se dešava da ti netko stvori problem i onda ti kreneš rješavati taj isti problem na način na koji su ti oni sugerirali. Bez njih tog problema ne bi niti bilo, zar ne? Oni nam nameću taj problem. Mi se možemo ponašati kao da tog problema niti nema. Možemo se isključiti. Umjesto da svaki čovjek samome sebi kaže: „Pa, čekaj malo, to uopće nije moj problem, moj problem sam ja samome sebi. Moj život je moj problem.“

Važno je ono što ja mislim, što ja želim i kakvo je moje mišljenje o svemu tome. I kada vidim što je najbolje za mene kao biće i za jedino privatno vlasništvo koje imam, a to je moje tijelo, tada ću ja donijeti odluku o tom istom tijelu, a ne netko drugi tko nije vlasnik moga tijela i nikada to neće biti. Nikada do sada se ne sjećam da sam ja svoje privatno vlasništvo nad tijelom dao nekom drugom tijelu, instituciji ili Saboru. Kada nekakav Sabor donosi zakone koji se tiču ljudskog tijela, to je kao da ja sada donesem zakon koji se tiče tebe, da ja sada za ovim stolom napišem zakon po kojem ti sa svojim tijelom moraš raditi ono što ti ja naredim.

Ti bi mi logično odgovorio: „Kakve veze tvoji zakoni imaju s mojim tijelom? Ako želiš ti ih primjenjuj na sebi i svom tijelu“. I to je zapravo ono što bi ljudi polagano trebali početi prihvaćati i primjenjivati neke modele pasivne aktivnosti. Jer ono na čemu se zapravo sustav temelji je aktivnost, znači stvore problem i onda gomile aktivista smatraju da oni trebaju rješavati taj problem. Zašto jednostavno ne bi drugačije napravili i samima sebi rekli – „Gle tu se napravio neki problem i ja ću sada biti pasivno aktivan“. Jer, ti nisi pasivan zato jer ti se nešto ne da, nego si ti aktivno odlučio biti pasivan.

Prema tome, segregacije koje se događaju i koje ljudi s valjanim razlogom uspoređuju s 30 – tim godinama u Njemačkoj nisu nimalo bezazlene i s pravom se pitamo što će biti sljedeći korak. Odmah ti se nameću sličnosti s tim zloglasnim vremenima iz prošlosti i ne moraš biti filozof, ni fantast, niti neki ekstremist da ne uočiš kako smo sve to zapravo već vidjeli više puta do sada, samo je to danas nazočno po nekom drugom ključu koji još do sada nije bio prisutan. Sada se sve ponovno odnosi na ljude, jer sustav uvijek kod ljudi stvara pristanak. Naime, ako je netko pristao na tu ideologiju, onda će automatski pristati na to da gradi neprijateljstvo prema nekoj drugoj skupini koja je u suprotnosti s njegovom ideologijom, a u ovom našem slučaju bi to bila podjela na cijepljene i necijepljene.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp