Svjesno življenje uključuje i svijest o besprijekornosti. Što bi to uopće bila besprijekornost i kakve veze ona ima s ispunjenim življenjem i životom općenito? Moja se duboka spoznaja o životu temelji na tome da smo mi u ovom utjelovljenju spoj duhovnog i fizičkog bića te da je misija osviještenog čovjeka spustiti nebo na zemlju, odnosno utjeloviti duhovne spoznaje u ovozemaljski život.

Prije nego li sam došla do toga, prošla sam mnogim etapama i jednog i drugog svijeta i mogu iz svoje najčišće spoznaje reći da u ovom utjelovljenju na zemlji jedno bez drugog ne ide, odnosno, potrebno je njihovo spajanje kako bi se postigla punina i smisao. Uzmimo primjerice ljubav koja je u svakom slučaju u svojoj prirodi duhovna kategorija. Ona izvire iz nas i nema na prvu nikakve veze s objektom izvan nas.

No, kad ljubav utjelovimo, na koji god način, bilo da kroz nju promatramo cvijet, oblake, more, bilo da grlimo drugog čovjeka ili samog sebe, bilo da iz ljubavi poslužimo kao kanal da bi dijete došlo na ovaj svijet, da iz nje služimo, stvaramo, pokrećemo, iscjeljujemo i drugo, mi utjelovljujemo duhovnost u ovozemaljsko iskustvo. I pritom se prožimamo sa smislom i ispunjenošću. Ako se sada vratimo na besprijekornost koja me je inspirirala da napišem ovaj tekst, a o kojoj već danima promišljam, rekla bih da je ona povezana s procesom spuštanja neba na zemlju, odnosno utjelovljivanjem duhovnog u svjetovno. Besprijekornost je časna kategorija koja me navodi na pitanje: kako svakog dana mogu biti još malo bolji čovjek.

Ona se odnosi na pokretanje unutarnje akcije uslijed koje se odvajamo od inertnosti, pasivnosti, malodušnosti, ideje da smo “Bogom dani” (što dakako i jesmo, no ovdje mislim na uobičajenu zamku ega da ne trebamo ponirati u sebe jer sve znamo i ne postoji ništa više od toga tko smo trenutno) te nas navodi da se propitkujemo i uslijed tog propitkivanja svakog dana učinimo jedan ili više koraka prema čišćoj, svjesnijoj i kvalitetnijoj verziji sebe.

Načina za to ima bezbroj.

Besprijekornost možemo poticati tako da svjesno postajemo bolji partner, roditelj, prijatelj, kolega ili samo prolaznik koji će svojom pojavom uljepšati dan nekome koga slučajno sretne.

Svijest o besprijekornosti u kontekstu odnosa za mene znači s pažnjom slušati ljude do kojih nam je stalo, poštivati njihove granice jednako kao i svoje, njegovati autentičnost u svim segmentima odnosa, čak i u tonalitetu glasa jer ima mnogo nas koji smo toliko daleko otišli u neživljenju sebe da ni ne govorimo iz duha, već ponavljamo naučene rečenice usvojenim tonalitetom koji uopće nije naša prava priroda i drugo.

Besprijekornost prema samima sebi sadrži široku paletu mogućnosti u koje možemo zaći da bismo postali bolji čovjek – bilo da vodimo više računa o zdravim navikama, sadržajima koje u sebe unosimo, načinima na koje provodimo svoje vrijeme, rečenicama koje izgovaramo, snovima koje smo ostavili negdje sa strane, a znamo da smo ih sanjali da bismo ih živjeli, akciji koju poduzimamo da bismo se širili i napuštali zonu komfora, služenju sebi, svijetu i drugima, svijesti da smo sami odgovorni za svoj život i da ne podliježemo ideji da je netko drugi odgovoran za nas jer tako gubimo svoju prirodnu moć i drugo.

Besprijekornost prema životu samom po sebi također je dio ovog puta, a podrazumijeva svijest o životu kao daru, nevezano za vanjske okolnosti i samim nas time stavlja u poziciju zahvalnog bića koje istinski cijeni život. Što više ulazimo u svoju besprijekornost to smo snažniji kanal za spuštanje duhovnih iskustava u ovaj svijet. Svjesnost sama po sebi, a ona se ne može oglušiti na besprijekornost, nas otvara za spajanje duha u tijelu. Neba sa zemljom.

Duhovnog i svjetovnog. I taj sveti spoj, to vrelo čudesnosti, smisao je življenja na zemlji.

On nas usidruje u milost i zahvalnost. Daje nam puninu. Drži nas budnima u sada i ovdje.

I budi u nama magiju življenja. Kako već danas možeš postati bolji čovjek? Ti brini o tome, a postojanje će se pobrinuti za sve ostalo.