Osmijeh


U zadnjih deset dana skupila sam nepuna dva dana bez tableta protiv bolova. Znalo je biti i bolje. Sad je takva faza. Faza….proći će. Koliko god se nama čini teško ili dugo, sve faze prolaze.

Nisam jedna od onih koja će gutati lijekove za svaku sitnicu. Nagutala sam ih se od malih nogu toliko da se šalim kako je čudo što mi išta i radi od organa koliko se dugo šopam tabletama. 

Mislim da jedno liječiš i ujedno puno toga oštećuješ…baš zato da je izdržljivo, ne bi uzimala nikakve lijekove protiv boli. No, tako je kako je i jako sam sretna što postoji nešto što mi pomaže i što mi je to dostupno. Svjesna sam koliko ima ljudi koji ili nemaju lijek za svoju bolest ili on postoji, ali ne mogu ga dobiti.

Zahvalna sam što se mogu liječiti. Jedna poznanica mi je neki dan napisala dužu poruku optužujući me kako sam stalno vesela i da pouzdano ne zna što mi je, ne bi vjerovala da me išta boli.

Nisam odgovarala. Još bih u lipnju bila krenula u rasprave. Sad sam se samo smijala – i nije zato što me omamila tableta. Smiješno mi je što u 21. stoljeću čovjek čovjeka napada zbog osmijeha.

Daleko od toga da se stalno smijem. Dobar dio dana proplačem. Emotivna sam sve više s godinama i kroz suze čistim prošlost, sadašnje tuge, strahove… I nekako se tako osnažujem dok ne dođe osmijeh.

Osmijeh i ljubav, to je ono što me pokreće, zato ne odustajem, to je moja snaga.
Dok god mogu, poklanjat ću i jedno i drugo. Neću osmijehom promijeniti svijet, samo ću nekome uljepšati dan.

Osmijeh mi sve više izmame sitnice. Danas mi je jedna beba stavila spontano glavu na ruku i pomazila se. Živim za svaki trenutak u kojem se srce smije, ne samo lice.

Smijem se. Kad god imam snage, smijem se. Bol osmijehom ne prestaje, ali život je ljepši i posebniji kada se smijem. Kao da mu osmijehom bez riječi govorim da ga volim sa svim izazovima koji me od rođenja prate.

Nije vrijeme da jedni drugima zamjeramo osmijeh. Poklanjajmo ga jedni drugima. Može netko imati brdo novaca i funkcija, ali ako se zaboraviš iskreno smijati čitavim bićem, jako si siromašan čovjek.

Nisam uvijek ovako razmišljala. Upravo su me bolovi promijenili. Kao da me takav izazov vratio na pravi put, otvorio mi oči i srce.

Puno sam plakala, posebno kao dijete. Danas se smijem. Veselim se svakom novom danu, kavici, knjizi. Svaki dan se kroz osmijeh učim voljeti život. Dok god sam živa, znam da je sve moguće.

Nemojte mi osmijeh zamjerati. Nemojte, dok se smijem, znajte da ne odustajem od života, ljubavi, sreće, sama od sebe. Koliko god bilo izazovno, svaki dan je prilika za nešto novo i za novi osmijeh…

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp