Zanimljivo je kako um dobra sjećanja propušta na kapaljku, a loša zna mrcvariti danima po pažnji. Znači, sjećanja o prvoj igrački iz djetinjstva spontano izađu jednom ili dvaput u cijelom životu, i to samo kao kratki bljesak. A ova se vrte non-stop. No, ne mora biti tako. Reći ću vam nešto što bi vas moglo zanimati: Sjećanja su beskrajno gladna pažnje. Ako ih se hrani, ona stalno dolaze po još. Zato ću vam savjetovati da ih svjesno izgladnite. Ona su možda jedina stvar u našem životu koja ne vole kad im se kaže – Volim te!
Dakle, kad navali tuga iz prošlosti, plač je u redu, no otpuštamo li? Naš krajnji cilj je otpustiti. Opraštanje samom sebi je malo tricky. Um će vrlo rado oprostiti sebi, nije to njemu nikakav problem, samo će reći “oprostio sam”. Ali neće tek tako otpustiti.
Energija potrebna za život je sada i ovdje. To je sva istina, jedina mapa po kojoj se trebamo kretati. Zapravo, sadašnjost je vrhunski alat za otpuštanje. Sad odmah izađite vani, otiđite na mjesto gdje niste bili 100 godina, otiđite u park, u šumu, na plažu, u kino. Danas nemojte kuhati, nemojte prati, čistiti, popravljati auto… Učinite nešto neuobičajeno, nesvakidašnje, bilo što.
To je kao kad moramo ustima udahnuti vodu na crijevo da bi ona iz kante potekla. Moramo ju potaknuti i onda će ona sama teći. Pokrenimo svoju vodu!