Zagrljaj


Nedavno me zagrlila moja teta iz vrtića. Onako kako mama grli…istovremeno i nježno i snažno… Spontano. Iznenadila me time. Dugo sam tiho maštala o njezinu zagrljaju jer mi jako puno znači kao osoba i što je i dalje uz mene.  I dogodio se u pravom trenutku.

Bila sam na rubu da zaplačem… Nisam jer sam bila okružena djecom prijateljica, a znala sam da ne bih stala samo sa suzama. Jecala bih i vrištala. Nisam htjela da divna djeca dožive traumu od toga. Moje su suze izašle kasnije tog dana. I sada teku.

Teku od radosti što imam divna bića u svom životu. I što se sve događa tako da me dovede do toga da napravim korak naprijed. I bude to u pravom trenutku.

Obožavam zagrljaje. Kao mala, češće sam dobivala batine nego zagrljaj. Kako sam samo plakala zbog toga. Nisam razumjela zašto mene ne grle nego me tuku i viču na mene. Danas ne krivim nikoga zbog toga. Ne znamo svi grliti niti imamo snage za dati zagrljaj. Kasnije sam sama počela davati zagrljaje…svima…i mnogi su me povrjeđivali, iako su se vraćali po moj zagrljaj. Kad sam počela raditi na sebi, osvijestila sam koliko imam snažnu potrebu primiti iskreni zagrljaj no i to koliko se bojim biti zagrljena i dodirnuta jer su me prije jako povrijedili. Puno sam u tome napredovala. No, još se bojim.

Svaki zagrljaj je izlaz iz zone komfora i novi početak. Polako zagrljaji liječe. Pomiču granice unutar mene. Kad pustim da me netko zagrli, to znači da mi to puno znači, da mi je to sve.

Zagrljaji su jako bitni. Kad nekoga grlite, liječite tim posebnim dodirom.. 

Moje srce je toliko zahvalno na zagrljaju moje tete iz vrtića. Toliko toga je rečeno u tom dodiru. Osjetila sam podršku, razumijevanje, ljubav…osjetila sam sve ono bitno za moje nove korake prema naprijed. Baš je magičan i svemoćan taj zagrljaj.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp