Mogu li društvene mreže postati prijetnja našem životu?


Društvene mreže su neosporan fenomen i sastavni dio današnjice, odnosno suvremenog doba. Neovisno radi li se o Facebooku, Instagramu, Twitteru, Tiktoku, i sl., moramo priznati da su se na neki način poput gigantskih paukova uvukle u naše živote i stvarno splele čvrstu mrežu po njima i oko njih. Danas su gotovo pa rijetke osobe koje su potpuno izvan toga i čija je svakodnevica potpuno neokrznuta tim utjecajima. Onoga trenutka kad smo postali redovni i aktivni član neke društvene mreže, kao da nam je udahnut još jedan život; virtualni život koji egzistira paralelno s opipljivim trodimenzionalnim životom koji živimo od svog rođenja. Vjerojatno toga trenutka nismo bili niti svjesni u kakvu smo se, sasvim sigurno uzbudljivu avanturu, upustili.

Osobno imam profil samo na Facebooku. Druge društvene mreže nikada me nisu zaintrigirale da bih postala njihovim korisnikom. Zašto baš Facebook? Ne znam ni sama. Postala sam njegov korisnik davne 2007. godine i od tog trenutka svaki dan sam tu. S vremenom mi je Facebook postao nekakvom navikom poput, recimo, jutarnje kave. Ok, kave koja se dugo tijekom dana ispija. Vjerojatno i većina ostalih korisnika dijeli moje mišljenje.

Vjerojatno ono najfascinantnije što nam društvene mreže nude jesu virtualna prijateljstva. Tako su mnogi od nas u virtualnu svakodnevicu pustili mnoge potpuno nepoznate ljude koje nikada dotada nisu vidjeli, a dio njih nikada i neće vidjeti. Da mi je netko prije 15 i više godina rekao da ću jednom dijeliti mnoge svoje životne trenutke, dobro i zlo s potpunim strancima te da sva ta interakcija neće prelaziti stakleni okvir naprave koju je lako smjestiti u džep, rekla bih mu da je lud. Imala bih osjećaj kao da priča o nekakvom novom romanu Stephena Kinga koji je odlučio ozbiljnije eksperimentirati s futurizmom. Jer kad bih zamislila tu čitavu sliku, ona bi mi djelovala krajnje bizarnom te bi čak imala po sebi blage primjese i mrlje horora.

Izazovi i dostignuća novog doba ono što je naizgled nemoguće pretvaraju u itekako moguće i tako iskrivljuju stvarnost preoblikujući je u nešto sasvim novo. Društvene mreže na svoj specifičan način  sažimaju prostor i vrijeme te pomalo brišu granice između njih. One su poput grube i nevješte preslike svijeta i društva; ljudsko društvo u malom i dvodimenzionalna projekcija trodimenzionalne stvarnosti. Kao takve mogu poslužiti i kao dobra platforma za sociološka i psihološka istraživanja. Unutar njihova prostora uspostavljaju se iste interakcije i odnosi kao i u opipljivom životu. Na kraju krajeva, to ne bi nikoga trebalo čuditi jer na društvenim mrežama ne borave izvanzemaljci, već isti ljudi iz “stvarnog” života; ljudi koji imaju svoje poslove, svoje obitelji, interese, itd.

Mogla bih reći da je meni osobno Facebook proširio mnoge vidike na socijalnom planu; gostoljubivo mi je otvorio vrata mnogim prijateljstvima, napisao neke zanimljive životne mini priče u kojima je osim pozitivnih likova, kao i u svakoj dinamičnoj priči, također bilo i negativnih likova te “bezbroj” onih sporednih među kojima su vjerojatno i oni kojih se više ne sjećam. Također, Facebook me možda u određenoj mjeri “preodgojio” u smislu da mi je pružio brzi i besplatni životni tečaj kojim se usavršava  ili stječe vještina realnijeg procjenjivanja ljudi. No, koliko je to procjenjivanje ljudi u okvirima društvenih mreža doista realno te koliko se pogreški u tome zahtjevnom procesu može napraviti?

Jesu li društvene maske kojima se kao u nekakvom karnevalu preruše naše osobnosti čvršće i otpornije u  virtualnom prostor-vremenu? S druge strane, možemo li reći da poznajemo nekoga samo na temelju objava s društvenih mreža? Ono što me u virtualnom svijetu posebno začuđuje jest koliku si slobodu neki ljudi daju kod procjene drugih ljudi koje ne poznaju izvan virtuale uporno ignorirajući činjenicu da je njihova (virtualna) percepcija u suštini maksimalno ograničena i plošna, svedena na sitne kapljice dubokih mora tuđih života. Kao da su druge ljude sveli na likove neke čudne virtualne igrice koje posjeduju i kojima možda mogu i upravljati, ako im se to prohtije… Ključ izbjegavanja ovakvih neugodnosti leži u pažljivom odabiru ljudi kojima ćemo u budućnosti pokloniti jedan sitan djelić sebe.

Naposljetku se može postaviti pitanje koliko je virtualni život uopće potreban i svrsishodan te može li predstavljati ozbiljniju prijetnju “pravom” životu? Koliko je virtuale dovoljno, a koliko previše? Mislim da se odgovor krije u ideji da bi virtualni život trebao biti samo i isključivo nadopuna “pravom” životu, a nikako i baš nikako njegova zamjena. U suprotnom sve to prerasta u prijevremenu “smrt”  čovjeka i uprizorenje stravičnog futurističkog horora gdje su strojevi opkolili čovječanstvo i preuzeli vlast nad njime. Formula leži u pravoj mjeri, a nju dozira svaki pojedinac ponaosob, a on bi svakog trenutka trebao imati na umu misao vodilju o tome koliko je ovozemaljski život kratak i prolazan, a naše preostalo vrijeme na Zemlji dragocjenije od najsjajnijeg dijamanta.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp