Dokle god ne ide “glatko”, svrha odnosa nije uživanje već učenje. Svako opiranje jedne ili druge strane znači da nismo dovoljno mudri, zreli i oblikovani za fluidan i rajski odnos. Dokle god postoje sumnje i negacije sebe ili drugog bića, mi još imamo puno posla sami sa sobom.

Kažu da se suprotnosti privlače. Ne, već se privlače iste ili slične stvari. Samo možda izgledaju drugačije. Ali, ispod površine, kad malo zagrebemo, vidjet ćemo da je korijen isti. Uzrok je isti i rezultira istim posljedicama. Težimo ljubavi. Htjeli mi to priznati ili ne. Želimo biti voljeni i negdje u nekom kutku duše nam je teško ako smo nevoljeni. Mnogi će reći “baš me briga”, “nije bitno”, “zabole me…”, ali jedan dio duše ipak ostaje pust i težak.

Ako isto privlači isto, onda ćemo privući ljubav samo ako smo ljubav. To stanje je posebno. Kao dimenzija za sebe u koju možemo ući svojom voljom. Prepoznaje se po milini koja nas obgrli, prepoznaje se po izostanku želja i potreba. U tom nam stanju ništa i nitko ne treba. U tom nam stanju nitko ništa ne može. Ne grabimo, ne grebemo, ne lovimo, ne težimo ičemu ili ikome. Ljubav. Najbolje je to i najljepše stanje u kojem živo biće može biti.

U toj dimenziji ljubavi susrećemo druge koji su isto uronili u to stanje. To je čistoća susreta. Kao da ste otišli na krštenje ili svadbu pa su svi dotjerani, veseli i raspjevani. Na takvim događanjima, većina ljudi ostavi sve svoje ispred vrata restorana i veseli se susretu s ljudima koje možda nisu dugo vidjeli, raduju se svečanom činu i utapaju se u atmosferu slavlja. Tako je i s ljubavlju. Tu je čisto, jasno i bistro. Tu se sve vidi i prepoznaje.

Sve više susrećem ljude koji su naučili uroniti u to stanje. Pozdravimo se. Nasmijemo se jedno drugom i zagrlimo. To daje snagu i energiju za hvatanje u koštac sa stvarnošću, koja čeka čim iziđeš iz te dimenzije i zaskoči te. Ali onda imaš u sebi nadu i zahvalnost. Radost. Hvala svima koji znaju uroniti u ljubav. Naučili su me prihvatiti stvarnost. Pomogli su mi da ojačam za putovanje kroz stvarnost. Putovala sam i prije, ali otežano, navezano i obojeno tugom… Sada putujem brže i mirnije i prepoznajem čuda. Čuda su svugdje. I koja god bura da me slama i udara, iznutra sam mirna i radosna. Takva.

I ne čekam promjenu ili kraj, već ih stvaram sama. Kad mi se pojavi sumnja ili kad me uhvati tama, kao spas dolazi sretna misao. To je samo izmjena dana i noći. Ili trenutni oblak na suncu koji će otputovati. Pojavi se duša sa smiješkom, ispunjena životom, ispunjena ljubavlju i pokaže mi tko sam. Ovaj život je samo jedan san. Odsanjajmo ga u ljubavi.