Treba proći toliko vremena, toliko godina da konačno zavoliš sebe. Kada shvatiš da su zvuk mora, izlazak i zalazak sunca, cvijet i požutjeli list, kapljica rose, rijeka s pritokama i vodopadom ili mirno jezero u izmaglici darovi života. Kada te knjiga oplemeni, stih obraduje, a muzika u tebi uzburka ljubav.

Voljeti sebe znači pustiti bol da ode u visine među zvijezde u kojima prepoznaješ one koji ti nedostaju. Suze koje su navirale zbog njihovog odsustva pretvoriti u spokoj i bezgraničnu ljubav i dozvoliti samo lijepim sjećanjima da vladaju.

Pustiti da tvoji dragi žive u punom sjaju i miru, među zvijezdama i biti im zahvalan za sve ono što su ti dali. Voljeti sebe znači prekinuti s turobnim naslijeđem prošlosti i ostati povezan isključivo s onim što u tebi budi zadovoljstvo.

Kada se prepustiš tišini, shvatiš da te tuđe riječi ne bole, da njihove strijele klize s tvog tijela ne ostavljajući traga. Kada oprostiš samome sebi i ugledaš svjetlost u tami, tvoj život nastavlja potpuno drugim tokom, u miru. Iako sam sve to oduvijek osjećala, u danom trenutku kao da sam to bila zaboravila, prepuštajući se nekim drugim bojama… Divno je voljeti sebe.