Teret odrastanja


Što to znači biti odrastao čovjek? Jesmo li se ikada to upitali? Je li to netko tko je prestao sanjati? Je li to netko tko samo trči za novcem i svakim danom sve više zaboravlja što je pravi život? Ne shvaćajmo previše ozbiljno tu činjenicu da smo odrasli ljudi. Ne budimo zbog te činjenice previše ozbiljni, jer bi nas ta ozbiljnost mogla otuđiti od drugih ljudi.

Da. Odraslost kao takva često implicira upravo otuđenje od drugih ljudi, čega vjerojatno nismo niti svjesni. Toga postajemo svjesni tek kada shvatimo da se već mjesecima nismo od srca u nekom društvu nasmijali, da dugo nismo opušteno i otvoreno pričali s drugim ljudima, bez nepotrebne cenzure naših misli.

Čovječe, ne moraš biti netko tko s ozbiljnim izrazom lica ranim jutrom na semaforu hipnotizirano pregledava zaslon svog mobitela u potrazi za novim bankovnim izvješćem. Ne moraš biti netko pun tipičnih odraslih briga za koje mladost ne mari i netko tko je zaboravio na sve ono što ga je u mladosti veselilo. Ne moraš biti netko tko žuri u novi trenutak bez da je u potpunosti proživio prethodni. Ne moraš biti netko tko misli da se kao vlasnik titule odraslog čovjeka nema više pravo ni igrati, ni biti luckast, ni zaljubljen, ni smijati se do suza. Ne moraš biti netko kome je glazba samo podloga za nešto drugo čime se bavi, a ne primarni interes.

Ne moraš biti netko tko misli da mora imati frizuru i odjeću odraslog čovjeka i život kakav dolikuje odraslosti. Ne moraš biti netko tko rano liježe i više ne ide na vesela druženja i ples jer to je rezervirano samo za mlade. Ne postoji ništa što je rezervirano za ovu ili onu generaciju. U krivu smo ako tako razmišljamo. Sve što postoji, postoji za sve nas u jednakoj mjeri.

Često se pitam zašto sam se i kada prestala igrati s mojim lutkama? Sjećam se, znala sam satima smišljati priče za njih i uživati u mom malom kućnom kazalištu. Svaka od mojih lutaka imala je svoje ime i svoju osobnost, svoje zanimanje, svoje hobije… Išla sam u detalje što se tiče osmišljavanja tih likova kojima sam udahnula život. Sve priče koje su bile sastavni dio moje omiljene igre marljivo sam zapisivala. Danas sve te priče i dalje žive u meni, a svaki pogled na zatvorenu kutiju s mojim lutkama ispunjava me nekom posebnom sjetom. Dođe mi da je otvorim i oživim taj čarobni svijet moje zaključane djetinje mašte.

Sjećam se kako sam jedva čekala izvaditi lutke iz kofera kada bismo putovali nekamo, pa bih rekla baki – sada lutke napokon mogu disati, a baka bi se uvijek nasmijala toj mojoj primjedbi. Djetinja mašta je bezgranična. Da sam danas dijete, izvadila bih lutke van iz te kutije da ponovno udahnu malo zraka. U tim kutijama ne ostaju bez zraka samo naše uspomene, naše igračke i naši snovi, već  zajedno s njima i mi sami. Bez naših snova, bez naše oživljene mašte, više ne dišemo punim plućima kao prije. Dio nas biva ugušen i ušutkan…

I, da, možda mi upravo zbog toga ponekad dođe da ponovno budem dijete i poigram se s mojim lutkama, onim istim žarom kao nekad. I oživim sve one u meni zapisane priče. Ali, kako više nisam dijete, kao da samoj sebi branim nešto što bi dijete u meni voljelo. Zašto to ljudi čine? Zašto u nekom trenutku prestaju biti maštovita djeca, zatvarajući svoju maštu u kutije? Zašto zaboravljaju na svoj djetinji osmijeh? Zašto ga se tako olako odriču? Zašto, kada jedino djeca znaju istinski uživati u svakom životnom trenutku?

Život je igra u koju smo svi pozvani i koja nikada ne prestaje. Igra je stalno u tijeku. Mi smo ti koji odlučujemo kada ćemo se i zašto prestati igrati. Društvo nam svojim nepisanim pravilima nalaže da u nekom trenutku dignemo ruke od nečega što je do tog trenutka bilo sastavni dio nas. To je onaj trenutak kada naše igračke i naši djetinji snovi bivaju smješteni u kutije na tavanima. U tim kutijama oni se guše i ostaju bez zraka. No, prava je sreća što ne moramo poslušati društvo, norme i nametnuta nam pravila. Sjetimo se da ne moramo odrasti nikada i da naši djetinji snovi žele disati i živjeti zauvijek. Zašto bismo morali odrasti? Gdje to piše? Dodajmo našim odraslim godinama boje još danas. One su još uvijek tu, u nama.

Nemojmo odraslošću graditi zidove oko sebe, jer će nam zbog tih zidova početi faliti iskrena interakcija s drugim ljudima, a naš će se život s vremenom pretvoriti u crno-bijeli film bez boja i neće više biti radosna igra, već muka i napor. Želimo li doista takav – bezbojan život? Ili ipak želimo život kao najljepši film u boji u istinskom djetinjem zajedništvu s drugim ljudima?

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp