Kaže datum, pedeset ti je. U glavi je to puno manje. Da li je to poricanje ili stanje duha, tko to zna. Vjerojatno i jedno i drugo. Ono što sigurno znam je kako se osjećam sada. U kakvom sam stanju. Osjećam se zahvalno. Živim s poštovanjem. Dišem duboko, nikad dublje. U glavi mi je nikad ljepši svijet. Sve više vidim mogućnosti, sve manje sranja. Sve više cijenim Život. Svoj i općenito.

Optimist sam i to mi se sviđa. Želim biti još i veći. Imam samo jednu primjedbu na svoj dosadašnji život. To je zabrinutost. Samo bih to promijenio da živim još jednom. Brinuo bih manje.

Ne želim trošiti vrijeme na prošlost. Ako već nisam u sadašnjosti, bolje da sam u divnijoj budućnosti, nego u traumatičnoj prošlosti. A mašte, hvala Bogu, imam napretek. Kao što imam i neku uzemljenost, pa tu maštu težim i izrealizirati. Ta kombinacija mi se sviđa.
Ma, sviđa mi se puno toga.

Znate već: stvaranje boljeg sebe, stvaranje boljeg svijeta, mir i radost, pomaganje i podrška, priroda, životinje, svako druženje u kojem se zezamo i malo nešto iz nesvjesnog dignemo u svjesno, nježnost, kreativnost, osmijeh, zahvalnost, učenje, istraživanje, poticanje, zvijezde i oblaci, more i planine, voće i povrće, započinjanje novoga i još mnogo toga.

Ne sviđa mi se nasilje, zatucanost, isključivost, pesimizam, strah. Želim si u životu još više slobode, bezbrižnosti, većeg djelovanja, druženja u zajedničkim projektima stvaranja ljepšeg svijeta, radosno ljubavno partnerstvo. Želim si još više svjesnosti. Svjesnosti o prolaznosti tijela i vječnosti duha.

Jer to me čini da sam svjestan trenutka. I onda svaki trenutak koristim za uživanje.
Ima li koji drugi smisao života nego stvarati si život kakav najbolje znamo, kakav nas najviše veseli, biti ono što mi doista jesmo?! Meni nema. Ne znam koliko će ga još biti, ali znam da ga vrijedi proživjeti raširenih krila i zaljubljenim pogledom. U Ljubavi prema svemu.
Najviše prema svom postojanju!