Vjerojatno puno vas nije do sada čulo za svjetski dan prevencije suicida (10. rujna). Nisam ni ja. A važan je to dan…jako važan…

Odlučiti počiniti suicid jako je ozbiljna pojava. I reći nekome tko je o tome ozbiljno razmišljao nešto u stilu: “I meni dođe da se ubijem”, “Najlakše je ubit se, suoči se s problemom”, u najmanju ruku je krajnje neprimjereno i neljudski… Vrlo često o suicidu misle osobe koje se bore s nekim teškim psihičkim stanjem ili dijagnozom i ne radi se samo o prolaznoj misli u lošem trenutku.

Dio moje borbe s depresijom su i borbe sa planom počinjenja samoubojstva. Odmah da razjasnimo, to je jako ozbiljno i zahtijeva puno snage i rada i u solo izdanju i sa stručnim osobama da se izvučem iz toga. Zadnji put sam zapala u crnilo ove godine u lipnju.

Tada je um razmišljao o nestanku sa svijeta. Što god mi ljudi govorili tada, jedino o čemu mogu razmišljati je smrt. Ne želim to. No, um se začahuri u takve misli i pokušava me paralizirati time da je za sve najbolje da nestanem sa svijeta. Primjerice ako mi tada netko kaže da me voli, bolest želi da vjerujem da mi osoba namjerno laže da me povrijedi jer me u biti mrzi.

Ove godine sam jako brzo izašla iz toga. Shvatila sam da mi je premor okidač i vratila sam pozitivu i samu sebe u normalno stanje s odmorom i puno spavanja.

Lani je bilo puno gore. Od lipnja do rujna je trajalo. Htjela sam se ubiti tako da tati ukradem ključeve od auta i zabijem se nekome u kuću. Kako sam to tati rekla u jednoj svađi, on je doslovno skrivao ključeve od mene.

Malo tko zna ovo, no do svoje 18. godine pokušala sam se ubiti tri puta. Dva puta sam stavila pištolj u usta i jednom uzela kombinaciju maminih lijekova za spavanje i rezanjem žila. Sva tri puta me mama spasila. Imala sam probleme koji su se tada činili veliki i nisam vidjela izlaz.

Danas je okidač stres, kaosne situacije i gubitak mame. Mamina smrt me užasno jako pogodila i kad je se sjetim…Moja depresija obožava kad sam tužna i jedva čeka da upadnem u tugu jer joj to daje priliku uvući me u svoj mrak.

Sad puno učim o sebi i kako si pomoći. Nažalost, prevencija u ruralnim krajevima…..mislim da postoji samo kao teška iznimka. Nismo ni svjesni s čime se sve bore sve mlađi ljudi i nismo educirani kako pomoći ljudima u takvom stanju, kome ih uputiti…

Sve ovo pišem s ciljem da osvijestite kako je ovo velik problem društva i tiče se svih nas…i svakome se može dogoditi. Ne osuđujte i ne krivite…ne marginalizirajte ovaj problem, niti ga ne ismijavajte…

Ako ikome mogu pomoći u borbi s ovim demonima, tu sam. Makar sa razgovor. Iz iskustva znam koliko je važno ne boriti se sam.

Danas slavim svoj život kao poklon i rezultat mnogih pobjeda i stalno se učim voljeti ga, živjeti punim plućima i kako pomagati sebi i drugima u raznim stanjima… Ali još je ispred mene dugačak put s brojnim preprekama…Nemam pojma kada će i hoće li me opet pokušati “gadura” depresija uvući u crnilo…znam da dajem sve od sebe da budem svjetlo i da pronađem svjetlo – u sebi, u sitnicama, sada u moru gdje iscjeljujem dušu…

Idem dan po dan, učim, upijam i učim se uživati i vidjeti boje u sebi….Dan po dan, korak po korak….