Život je ljubav i samo ljubav


Svakoga jutra kada se probudim kažem svome životu: „Hvala ti, živote moj, na još jednom novom jutru. Hvala ti na svakom sretnom trenutku, i onom manjem od najmanjeg. Ne tražim ništa od tebe, a ti mi svakodnevno poklanjaš nove divne darove, nove spoznaje, nove trenutke radosti i mira. Dajem ti sve. Sve što je moje, tvoje je. Zaslužuješ cijelu mene.“

Ništa ne vrijedi bez ljubavi. Baš ništa. Ta mi misao sve češće prolazi kroz glavu. Čovjek bez ljubavi nije sretan. Nitko ne može biti sretan bez ljubavi. Jedne večeri u šetnji po kvartu promatrala sam te silne luksuzne vile opasane zidinama, visokim ogradama, neprovidnim živicama, opremljene silnim nadzornim kamerama, bodljikavim žicama… S ulične strane sve je manje prozora na zdanjima preko noći obogaćenih skorojevića. To je novi alijenacijski arhitektonski trend koji mi je vrlo odbojan. Dapače, gdjegdje prozora na tim zdanjima – kockama uopće niti nema. Svi prozori moćnika okrenuti su prema vrtnoj strani, onoj suprotnoj od ulice na kojoj je nekada cvao život i na kojoj su se družili susjedi sa susjedima.

Bogataši okreću leđa svojim susjedima i prolaznicima. Prevelika količina novca očito čini ljude krajnje otuđenima i ekstremno uplašenima i nepovjerljivima prema drugim ljudima. Shvatit ćemo to po količini nadzornih kamera kojima su se okružili i kojima snimaju svakoga tko priđe njihovu imanju, u prijevodu – snimaju javnu površinu, što mislim da nije niti dozvoljeno. Gledam ta otuđena zdanja i pitam se – koliko je ljubavi između tih zidova? Koliko je istinske povezanosti među ljudima koji imaju potrebu toliko se ograditi od svoga susjedstva?

Svi smo mi, samim svojim postojanjem, bez da nas se pita želimo li to biti ili ne – registrirani građani koji služe kao pogonsko gorivo za održavanje država na životu. No, kapitalizam nalaže da osim toga budemo ponajviše potrošači, klijenti, korisnici usluga, kupci (suvremeni lovci – sakupljači) kojima se hrane velike korporacije. Rezultat tih naših novih uloga očito je bio taj da prestanemo biti samo ljudi i da prestanemo primjećivati jedni druge u prolazu kao što smo to činili nekada, kada se nismo dijelili na kreditno sposobne i nesposobne, na politički podobne i nepodobne, na financijski moćne i financijski onemoćale ljude, na zakonski zaštićene i zakonski obespravljene ljude. Na taj se način ne može graditi zdravo društvo i nije ni čudo da je sve tako kako je.

Gledajući hipnotizirano samo sebe i isključivo pred sebe, ljudi se doista ponašaju kao grabežljivi suvremeni lovci u svakodnevnom lovu na neku novu robu kao plijen, a nisu ni svjesni da su oni sami potrošna roba od koje ovaj dehumanizirani sustav živi. Pitanje je dana kada će toj istoj potrošnoj robi ovaj izopačeni sustav početi smanjivati rok trajanja, kako bi pogonsko gorivo koje ga pokreće bilo uvijek novo i svježe. Ni lica ljudi koje srećemo po ulicama više nemaju odlike ljudskosti. Kao da su izgubila obrise koji bi ocrtavali njihove misli i emocije. Jednoličnost koju primjećujem je frapantna.

Svijete, zašto si morao tako žuriti u provaliju? Čovjek se čovjeka danas boji. Čovjek je čovjeku vuk, kao u onoj poslovici čiji smisao znaš, ali u kojoj istodobno žališ vuka, jer ti nije mrzak. Zašto? Zašto smo dozvolili da nas ovaj sustav cijepi protiv ljudskosti bez koje nam nema opstanka? Zašto smo se tako olako odrekli zajedništva koje nema veze s nekim interesom? Svatko gleda samo sebe, kao da drugi ljudi ne postoje. Ponašati se kao da svijet postoji samo zbog tebe postala je sasvim normalna pojava.

Svatko kosi travu u svom vrtu sa svojom kosilicom i gura svoja kolica s namirnicama, baš kao na jednoj ilustraciji na koju sam slučajno naišla na internetu i koja izvrsno ilustrira današnje društvo koje to u biti i nije. Autor je suvremenim lovcima – sakupljačima na toj ilustraciji namjerno prešarao lica kako bi ilustrirao dehumaniziranost suvremenog društva. Svi su likovi jednaki, svatko pred sobom ima svoja kolica za kupovinu koja simboliziraju težnju ka iskazivanju kupovne moći i sakupljanju posve nepotrebnih stvari ili kosilicu kao simbol vlasništva neke nekretnine s okućnicom kojoj se u pravilu robuje. Lica su išarana. Očiju nema. Facijalnih ekspresija nema. Lice ovoga svijeta izgubilo je obrise ljudskosti.

Društvene razlike razorne su i pretvaraju one financijski moćnije ljude od nemoćnijih u ohole ljude koji misle da se novcem kupuje sreća. Ali, svi znamo da je to nemoguće. Novcem nitko ne može kupiti ni sreću, ni ljubav, ni prijateljstvo.

Gdje su ona vremena kada je susjed susjedu znao pokucati na vrata jer mu je falilo malo mlijeka, soli, octa, šećera ili kave, pa bi usput zajedno još i popili koju šalicu kave ili čaja i popričali? Ljudi su nekada bili tu jedni za druge, spremni jedni drugima pomoći, spremni jedni s drugima popričati, spremni jedni druge pozdraviti u prolazu.

Pojam susjedstva nekada je imao sasvim drugi smisao. Ovi današnji susjedi ne bi jedan drugome dali čašu vode. Tako se čini. Takva je atmosfera u društvu. Ništa drugačije nije niti u zgradama. Svatko od odraslih suvlasnika (stanara) trudi se izbjeći susrete s ostalim suvlasnicima i sretan je kada uspije proći po haustoru sam, bez da je ikoga susreo. Ne daj Bože da dođe do susreta suvremenih susjeda na parkiralištu. Taj će susret primorati ljude da se licemjerno trude odglumiti neku dobrosusjedsku ljubaznost, ali sve im lošije ide i svatko je, čini se, najsretniji u svom osobnom svemiru.

Svačiji je svemir najsretniji bez drugih ljudi i nepotrebnih susreta s njima. Čast rijetkim iznimkama kojih još uvijek ima, a među njima prednjače upravo djeca koja se još nisu stigla do  kraja otrovati odraslošću i otuđiti (osim što tehnologija i te kako radi na njihovu otuđenju) i koja nisu toliko podložna utjecaju medijske manipulacije i indoktrinacije. Među iznimkama ima i ljudi srednjih godina i starijih ljudi. Cijenim takve ljude. Odrasli, a vječno mladi u duši. Susjedi. Ljudi koji to vole biti, koji su sretni zato što su ljudi. To su posljednji Mohikanci civilizacije kakvu smo poznavali i možemo biti sretni ako poznajemo takve ljude i ako smo i sami jedni od njih. Ima nas. Nismo izumrli. Ima nas koji ne želimo prestati biti ljudi.

Živote moj, želim te i beskrajno te volim. Hvala ti što si uvijek pun nekih novih izazova i što me uvijek iznova inspiriraš. Zahvalna sam ti što si još uvijek tako jednostavan i što si me naučio veseliti se malim stvarima i drugim ljudima koji to doista jesu. U tim malim životnim radostima ti, živote, najviše blistaš, kao i ja u tebi. I tako će biti dovijeka. Neću dozvoliti da me u mom pristupu životu i ljudima ometu niti prenaglašeno odrasli ljudi, niti nadzorne kamere, niti ljudi operirani od bilo kakvih emocija, niti ljudi cijepljeni od ljudskosti i bliskosti, niti zlobni tračljivci i zabadala, niti bodljikave žice, niti otuđenje prokletog materijalizma. Život je ljubav i samo ljubav. Sve drugo je gluma i laž.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp