Sebe živimo kad je naše ovozemaljsko obličje (um, a s njim i uvjerenja, tijelo, misli, radnje i drugo) usklađeno s dušom.
Dok god se to ne dogodi, nećemo uistinu živjeti sebe ili ćemo imati tek povremene bljeskove toga tko smo i kako bi naš život trebao izgledati.
Ako sebe ne živimo, ne samo da propuštamo blagodati života koji nam je dan na dar, već se i neprestano zaplićemo u neku vrst boli, konfuzije i nezadovoljstva kojima obilježavamo naš svijet, misleći da je on sam po sebi u neskladu.
Meditirajte, molite, boravite što više u prirodi, uranjajte u lijepe prizore, izoštravajte svoja osjetila na sve moguće načine, zauzimajte se za svoje unutarnje potrebe, izražavajte emocije, birajte čime i s kime ste okruženi, hranite se zdravije i svjesnije, kontemplirajte, boravite u tišini, provodite vrijeme s onima uz koje vam se duša odmara, a ako imate taj dar da je uz vas netko kome je uspjelo sjediniti dušu i ovozemaljski oblik, učite od njega.
Put je dug, složen i ima bezbroj etapa, ali je sigurno onaj koji vodi u više sfere postojanja.
Sfere kojima svi mi u dubini stremimo jer nešto u nama oduvijek zna da nismo samo ovo tijelo i da je naša svrha mnogo veća od njegovih primarnih potreba.
Kada se jednom uskladimo sa sobom, živimo otvorenih osjetila i srca. Duboko zahvalni za sve.