Životinjsko carstvo nekad i sad


Jeste li se nekada upitali: gdje je i kako danas živi jedan sasvim prosječan – normalan čovjek našeg vremena? Najbolji odgovor na to pitanje glasio bi: on živi negdje između malih i velikih lopova, između sitnog i krupnog kapitala, između sitnog i krupnog kriminala. Onih manjih lopova se klonimo izbjegavajući kasno-noćne šetnje gradom i krajnje opasne noćne vožnje javnim prijevozom. A, od onih većih zagađivača našeg okoliša najbolje ćemo se ograditi izbjegavajući televizijske emisije u kojima su oni glavni likovi i zaobilazeći kioske s tiskovinama napunjenima njihovim „vrijednostima“. U čemu je razlika između malih i krupnih casino-kapitalista? Razlike nisu velike. Radi se samo o nijansama. Danju su na vlasti „poduzetnici“ u skupocjenim odijelima i kostimima, kako bi ostavili što bolji dojam na ljude s kojima dogovaraju „poslove“, a noću haraju „poduzetnici“ istetovirani od glave do pete, do nule izbrijanih glava ili, pak, s kratkim frizurama koje su ukrašene motivima ponekog od važnijih vladara životinjskoga carstva poput lava, leoparda, jaguara ili tigra. Potonjima glavni pregovarački alati nisu ni mikrofoni, ni mobiteli, ni odlična dikcija, već bejzbolske palice, noževi skakavci, bokseri, pištolji i drugi brzopotezni alati.

Kada su bili školarci dijelili su se na štrebere i štemere, a danas kada su postali veliki, oni se zapravo i nisu puno promijenili, već su svojem brandu samo dodali titule krupnih i sitnih casino-kapitalista iliti uredskih i uličnih poduzetnika. Poduzetnici – štreberi danonoćno ukrašavaju svoje životopise izmišljenim titulama želeći što prije zasjesti na što prestižnije pregovaračko mjesto i pregovarati u bijelim rukavicama o kupnji i prodaji koječega, a poduzetnici – štemeri ponose se svojim zatvorskim stažem kao ovi prvi titulama te oštre svoje kandže i šake kako bi što preciznije i okrutnije nekog (ne)dužnika na mrtvo izmlatili, u želji za što bržim okončanjem svojih pregovora koji uvijek uključuju neko razbojstvo.

Svi su oni kao mali skupljali sličice životinjskoga carstva za svoje Kraš albume, a danas su i sami dio tog bogatog životinjskog carstva zvanog liberalni kapitalizam, samo što jedni kriju svoju lavlju grivu, štakorsko krzno, žablje krake, zločestoću hijene, spretnost pume, prepredenost lisice ili, pak, plašljivost zeca ili plahost srne skupocjenim brandiranim odijelima i kostimima te nezaobilaznim sunčanim naočalama kojima skrivaju oči, dok se drugi otvoreno diče svojim animalnim karakteristikama vrste kojoj potaknuti svojom maštom u stvarnosti pripadaju.

Biti vuk u janjećoj koži vještina je koju mnogi elitistički nastrojeni poduzetnici danas pokušavaju svladati. Klošarski stil nešto je drukčiji – on promovira poduzetništvo pod parolom „kad jaganjci podivljaju“ te poučava svoje sljedbenike kako da se od žrtvene janjadi što brže prometnu u egzekutore i opasne vukove i budu janjad zaogrnuta vučjim krznom. Sve je suprotno onome što nam se čini. I žrtve i predatori kupuju svoje pravo na predatorstvo na svoj način. Žrtve skupo prodaju svoje žrtvenjaštvo, a predatori svoje predatorske moći.

Plahi pojedinci koji su se kao mali voljeli identificirati s plahim pripadnicima životinjskog carstva u svojim starim albumima, u toj materijaliziranoj basni danas moraju odlaziti u društvo naoružani svim mogućim oružjima za obranu od napada ostalih nešto oštrijih pripadnika iz tog istog albuma, dok se opasni pripadnici tog albuma trude prikazati plahima kako bi se što lakše približili plijenu. Najveći je problem u tome što se predatorstvo svima sviđa i što nitko ne želi biti žrtva hranidbenog lanca, ali pri tome zaboravljamo da netko u životinjskom carstvu to ipak mora biti. Bojim se da je ipak, najveća žrtva svih predatora i wannabe predatora upravo jedan normalan, negrabežljiv čovjek. Voljela bih da nisam u pravu tvrdeći to, ali svaki put kad se pitam – gdje je u tom nepreglednom predatorsko-žrtvenjačkom carstvu običan i sasvim prosječan čovjek, dolazim do uvijek istih, zastrašujućih odgovora.

Količine grabežljivosti i krvoločnosti predatora s vremenom se ne mijenjaju, već se samo mijenjaju oblici i načini na koje se predatori mogu što bolje prilagoditi vremenu u kojem se grabež provodi. Gradovi su postali nove šume, šume novi gradovi. A letargične žrtve nisu svjesne činjenice da im se čas suptilnim, čas grubim porukama kapitalističkog carstva promovira „prestižan“ stil života koji zapravo predstavlja njihovo (ne)svjesno ulaženje u ropstvo predatora, njihovo (ne)svjesno uskakanje u mračnu zamku zamaskiranu najmodernijim prozorima koji vide i čuju, pametnim kućama koje govore, stanovima na daljinsko upravljanje s mogućnošću izvršavanja svih kućanskih poslova i pokućstvom koje proriče sudbinu. Ta bajkovita obećanja samo su jedan od načina prekrivanja šumskih zamki bambusovim trskama i lišćem. Netko u njih upasti mora, kao što netko kasnije mora i ubrati taj plijen. Koga predatorstvo ne zanima, on je predodređen za žrtvovanje. Osmišljavanje klopki inače je vještina koju u jednakoj mjeri pokušavaju svladati i sitni i krupni kapitalisti, baš kao i sitni i krupni lopovi. Lijepim i uljudnim rječnikom: traži se novi porezni obveznik, novi potrošač, klijent ili kupac, a nešto grubljim i realnijim izrazom: traži se novi plijen, traži se talac, novi zarobljenik, nova nedužna žrtva za novu otimačinu, krađu, organiziranu pljačku, provalu ili razbojstvo.

Od snježno-bijelih rukavica za pregovore do onih poderanih rukavica od crne kože sa zakovicama kratak je put. Hoćemo li više vjerovati obećanjima pregovarača nedavno pristiglog sa stola nekog plastičnog kirurga, kako bi nas ovako lijep i plastičan što prije nagovorio na uzimanje stambenog kredita, otvaranje firme, uzimanja životnog osiguranja i tome slično ili pregovaraču koji se diči svojim ožiljcima, tetovažama i hematomima, nudeći nam najbrži mogući kredit s pripadajućim kamatama (isplata odmah, batine poslije), pitanje je koje bi nas moralo početi intrigirati mnogo prije nego krenemo u kupnju što suvremenijih protuprovalnih vrata ili što ljepših i manje uočljivih nadzornih kamera za našu na kredit kupljenu „privatnost“ i „vlasništvo“, za našu „privatnu“, nekakvih vlasničkim listom i zemljišnim knjigama zapečaćenu zatvorsku ćeliju.

Tko još vjeruje u tu prevaru vlasništva koje stalno moraš zalijevati novim novcem, inače ti ga vjerovnici uzmu? Sve što mislimo da imamo, mi zapravo od nekoga iznajmljujemo. Ne platimo li obični račun za struju, vodu, plin i komunalije, slijedi ovrha i deložacija iz našeg tobožnjeg vlasništva tj. nekretnine koja je, kao, u našem vlasništvu. Jesmo li svjesni toga? Je li takva nekretnina iz koje nas netko može istjerati zbog neplaćanja nekog pišljivog računa uopće naša? Kakvo je to vlasništvo na koje moraš stalno plaćati nove poreze? Kupiš automobil i svake godine moraš iskrcati pun kufer novaca ako ga želiš i dalje voziti. Svake godine plaćaš novu registraciju, tehnički pregled, osiguranje, porez, a da ne govorim o parkirnom mjestu koje moraš plaćati i o dodatnim neplaniranom troškovima vezanima uz vozilo.

Ljudska težnja za posjedovanjem učinila je ovaj svijet jednim velikim zatvorom u kojem zatvorenici plaćaju boravak u ćelijama svojim zatvorskim čuvarima. Ispada da je najsretniji i najslobodniji onaj čovjek koji je lišen želje za posjedovanjem, onaj koji doista nalikuje bilo kojoj životinji iz albuma Životinjsko carstvo, jer životinjsko je carstvo prepuno svakojakih bića, koliko opasnih, toliko i plahih, ali sve njih krasi potpuna neovisnost o bilo kakvom vlasništvu. Životinje znaju da je ovaj svijet jednako i moj, i tvoj, i njegov, i njezin, i naš, i vaš i njihov. Paradoksalna je to spoznaja, ali kada bi odnos ljudi s prirodom i Zemljom kao takvom bio poput onoga kakav imaju životinje, ovaj bi svijet doista bio bolje mjesto.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp