Zidine


Otvaranje srca je bolno. Toliko je slojeva oko tog srca. Tvrdih kao beton, rešetaka čeličnih i nesavitljivih. Ne, nije srce zaštićeno u tim kućama od straha. Ono krvari i otežano kuca u svom zatvoru. Kad ljudsko biće shvati da je srcu teško unutar zidina, počne ih rušiti. Da, boli, užasno boli. Požalih se prijatelju kako boli. Mom divnom prijatelju slobodnog srca, slobodne, divne duše. Pa mi kaže onu Rumijevu: “Moraš slamati svoje srce prije nego se otvori”, (moj slobodni prijevod…) Da, zaista je tako. Srce u zidinama čak i može voljeti, jer to su vrata naše duše, a ona je čista Ljubav i želi zasjajiti…

Pa onda opet boli. Teško je te sve slojeve, zidine probijati. Uzela sam bat, unajmila sam i bager, zaposlila građevinske radnike da sruše zidove. Koliko mi je samo života provedeno u njima. Uzalud potrošenog. Načeli su zidove. Pukotine se raširiše i projurila je svjetlost kroz njih. Normalno da boli. Neka boli. Što više boli, to više vidim kakva su tuđa srca. Jesu li otvorena, zatvorena, bolna ili slobodna.

Kad se zidovi poruše, čisti se šuta. Odvozi na poseban deponij u Svemiru. Tamo me uvijek dočekaju dobrodošlo. “Oooo, došla si! Hvala ti za materijal! Izgradit ćemo od njega divne staze. Reciklirat ćemo ga i popločiti puteve po Svemiru! Gledaj ovu stazu! Pa onu! Možeš putovati kamo god te srce vodi!” Rastoče oni sve. U slobodu. Divnu slobodu srca.

Zidovi su naše sumnje, traženja, pitanja, nepovjerenja, naša plitkost i površnost, svi naši strahovi da smo nevoljeni, strahovi kad volimo, povrijeđenosti, zamjeranja, neoprosti… Najgora je sumnja u samoga sebe. Najgora je sumnja u Njega… I u Njegov plan. Najgore je žaljenje za prošlošću. Mnogo toga je najgoreg.

Kada najgore pretvorimo u bespotrebno, počinjemo rušiti te zidove. Iluzija se rasprši… A kako je divno kad se srce oslobodi. Nema straha. Koja li je to moć. Koliko li je samo Znanje veliko.

Ovaj Stvoritelj, Bog, Svemir… Sve nam slaže. Daje nam alate. Prilike. Sve da se oslobodimo. Zovemo to čudima. Svaka bol prođe. Neka je propustimo kroz sebe. Osjetimo je i pustimo. Oslobodimo! Jer slobodno srce je milina. Lakoća. Kao ples lakim koracima. To je tango i valcer. To je pjesma kroz mnogo oktava. Usklađenost. To su stihovi koji teku, zrače… Kada nema zidina, ne treba ni vrata, ni ključanica, ni ključeva. To se sve potroši… Ostane Prostranstvo! Prostranstvo Zemlje i Neba…

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp