Goran Danijel – Fetišizam kao stil života


Goran Danijel (34) iz Zagreba, završio je srednju ugostiteljsku školu. Trenutno je kako kaže slobodan, radi u trgovini mješovitom robom, a prijašnji poslovi također su bili u uslužnim djelatnostima. Bio je u vojsci kao pripadnik zadnje generacije prije ukidanja vojnog roka. Voli putovati, izlaziti s društvom na koncerte i fešte. Njegov su interes glazba, filmovi, serije i fotografija. Sa svojih 16 godina otkrio je da voli nositi ženske čarape i žensko donje rublje i od tada mu je to postao fetiš, njegova velika strast bez koje ne može zamisliti svoj život. Voli isprobavati razne odjevne kombinacije i fotografirati se u ženskim čarapama i ženskom donjem rublju svih vrsta kod kuće, u prirodi i gdje god ima prigodu za to te svoje fotografije objavljuje na društvenim mrežama kako bi ih podijelio s drugima. Svoju sklonost pretvorio je u umjetnički izričaj kojim želi pomoći drugim ljudima sličnima sebi, koji na bilo koji način odskaču od većine da i oni izraze sebe.

Različitost je nešto s čime se svakodnevno susrećemo, a naše društvo nije baš sklono prihvaćanju bilo čega što odskače od norme i ustaljenih pravila. Upravo zbog toga, ljudi poput Danijela nailaze na brojne prepreke na svom putu, a bore se protiv njih upravo otvorenim iskazivanjem svoje različitosti i progovarajući o njoj. Danijelove fotografije kojima provocira javnost izazivajući razne reakcije potaknule su nas na ovaj razgovor kako bismo pobliže upoznali njegovu osobnost.

  • Dragi Danijel, tvoj angažman na društvenim mrežama vrlo je poseban. Kako to da si se odlučio otvoreno progovoriti o svojoj strasti prema ženskim čarapama i ženskom donjem rublju?

Pa, ne znam ni sam točno kako, ali sve je počelo kao znatiželja. Htio sam vidjeti imam li istomišljenika te spoznati je li današnje društvo sposobno prihvatiti nešto drugačije. Htio sam vidjeti je li naše društvo u mogućnosti prihvatiti nešto što se ne uklapa u standard velike većine.

  • Kakve su bile prve reakcije ljudi i tebi bliskih ljudi i žena?

Reakcije su bile različite. Ženski dio većinom prihvaća moj fetiš bez problema, dok muški dio populacije ne prihvaća moj fetiš te od strane muške populacije često bivam ismijavan i slično.

  • Što misliš o utjecaju društvenih mreža na poticanje pluralizma i različitosti koje bismo trebali znati prihvatiti?

Utjecaj društvenih mreža može biti velik samo dok su oni koji se njima koriste fokusirani na svoj cilj, odnosno kada točno znaju što žele postići. Ako određeni tim ljudi djeluje na društvenim mrežama, neizmjerno je važno da svi budu složni u postavljenim ciljevima oko učinka kojega žele postići kao i oko dosega ciljane publike. Još nešto, na društvenim mrežama sve je puno lakše, jer svi su hrabri iza tipkovnice, dok se mnogi od korisnika društvenih mreža uživo nikada ne bi izrazili na način na koji to čine na društvenim mrežama.

  • Što misliš o skrivenim strastima koje ljudi često prikrivaju u upravo zbog društva? Trebamo li otvoreno progovoriti o njima?

Da, po mom bi se mišljenju ljudi trebali više izražavati i pokazivati drugima ono što vole. Naravno, sve to u nekim granicama. Jer, da nas ima više takvih koji smo spremni to učiniti, da nas ima više koji smo otvoreniji, mislim da bi društvo drugačije gledalo na takve stvari.

  • Je li to oslobađajući osjećaj?

Da, vrlo je oslobađajući osjećaj progovoriti o tome i pokazati drugim ljudima koji možda nisu toliko otvoreni, ali imaju razumijevanje za nas otvorenije – da je različitost moguća.

  • Kada si otkrio svoj fetiš? Kako je sve to počelo?

Fetiš sam otkrio oko svoje šesnaeste godine. Počele su me privlačiti ženske čarapice i tako sam ih odlučio i ja obući i svidjelo mi se. Prve samostojeće sam „posudio“ iz ladice prijateljičine majke.

  • Da li i na posao nosiš ženske čarape i žensko donje rublje kako bi se bolje osjećao?

Da, nosim najlonke i na posao. Uglavnom ih nosim ispod hlača, pa se ne vide.

  • Kakvo je naše društvo po tvom sudu po pitanju prihvaćanja ljudi koji se ne uklapaju u standarde i konvencije?

U današnjem društvu žene su te koje su tolerantne i spremne su prihvatiti različitosti, a muškarci su ti koji većinom ne prihvaćaju ništa što je drugačije od njih. Ovo govorim iz mog osobnog iskustva, naravno. Vjerujem da ima iznimaka, ali većinom su žene te koje će prihvatiti nekog drugačijeg, dok će muškarci to učiniti u rijetkim slučajevima.

  • Jesi li ikada naišao na osudu i bio izložen diskriminaciji?

Osuda i diskriminacija nažalost uvijek ima i sa ženske i sa muške strane. Kada se ljudi susretnu s nekim kao što sam ja, najčešći komentari su kako bi se ponovno trebao uvesti vojni rok kako bi muškarci naučili biti muškarci, jer da su današnji muškarci postali ženske i tome slično. Naravno, jedan od češćih komentara je i taj da sam homoseksualac, ali nisam, jer radi se samo o fetišu što je mnogima neshvatljivo. Ja i dalje volim samo žene.

  • Kako se nosiš sa zlobnim ljudima koji vole zabadati nos u tuđe živote i neutemeljeno osuđivati ljude koji su na bilo koji način različiti od njih?

Zlobni ljudi uvijek znaju pogoditi tamo gdje najviše boli, ali ignoriranje svega toga, kao i podrška dragih mi ljudi pomažu mi da se uspješno nosim s time.

  • Je li tvoj fetiš svojevrsni bunt protiv konzervativnog društva i uštogljenosti?

Može se reći da je to svojevrsni bunt, ali i znatiželja, jer na neki način ispituješ bilo društva, zanimaju te reakcije ljudi, a ima doista zanimljivih reakcija.

  • Koja te misao vodi kroz život i daje ti snagu?

Budi svoj i uživaj u životu. Svaki dan je novi blagoslov i treba ga iskoristiti onako kako želiš da ti uvijek bude osmijeh na licu. To je moj moto i držim se toga.

  • Ima li nade u bolje društvo s više tolerancije prema različitostima?

U drugim zemljama ima nade za bolje društvo i bolji odnos prema različitostima, ali kod nas u Hrvatskoj neće još dugo vrijeme biti bolje. Na našu žalost.

  • Zašto je u Hrvatskoj tako i zašto još dugo neće biti bolje?

Pa upravo zato što je ono što je u mnogim zemljama normalno, kod nas nemoguće da bude ni blizu toga. Imam puno prijateljica u drugim zemljama i dok mi govore kakva iskustva imaju s takvim primjerima poput mojih, postane mi žao što živim u ovoj zemlji i što su ljudi ovdje toliko zlobni.

  • Zašto su naši ljudi toliko zlobni?

To je već pitanje odgoja. Mislim, svi smo mi različiti i svatko od nas voli nešto drugo, ali ako netko ne voli isto što i ja, to ne znači da odmah mora biti zloban i vrijeđati me zato jer sam drugačiji. Ima i puno ljepših načina kako nekome priopćiti da ti se nešto ne sviđa, ako je već potrebno to nekome priopćiti. Tako da smatram da je to definitivno pitanje nečijeg odgoja. Važno je kako je netko odgojen. Odgojen čovjek neće imati potrebu nekome reći da mu se ne sviđaš samo zato što se razlikuješ od njega, dok će neodgojen čovjek to bez problema učiniti.

  • Slažem se. Kućni odgoj je vrlo bitan. Možeš li nam reći što je bilo najgore, a što najljepše što si doživio u Hrvatskoj?

A, ne znam sad što je najgore baš, ali svakakva vrijeđanja uglavnom idu pod to. I, moram reći da su vrijeđanja uvijek neugodna, ali, kako rekoh, sve to jednostavno ignoriram i okrećem se podršci bliskih mi ljudi koji me prihvaćaju takvog kakav jesam. A, jedna od ljepših stvari koje se sjećam dogodila mi se kada sam već par godina nosio najlonke i na facebooku naletio na žensku u gotičkom stilu koja je imala nekakve zelene najlonke s crnim crtama, na što sam ja stavio komentar kako su super i odlične te čarapice i kako bih i ja htio imati jedne takve na što mi se ona javila u inbox kako bi mi rekla gdje ih je kupila i da će mi ako hoću kupiti jedne takve i poslati mi na kućnu adresu. Bila je to djevojka iz drugog grada, naravno. I, što me ugodno iznenadilo, stvarno mi ih je poslala. Bilo je to totalno neočekivano i jako lijepo od nje. Posebno me oduševilo što me nije niti pitala zašto mi trebaju, zašto ih nosim, niti išta slično. Kupila mi ih je isti dan i poslala mi ih je.

  • Ima još dobrih ljudi.

Ima, da. Rijetki su, ali ih na svu sreću ima. Srećom, imam par ženskih prijateljica kojima mogu reći sve, pokazati im sve. Vidjele su me golog. Presvlačio sam se pred njima. Svoje fotografije im šaljem bez cenzure i one su mi uvijek puna podrška na čemu sam im iznimno zahvalan. Njihova mi podrška puno znači.

  • Iako nam je sredina primitivna. Nažalost. Ima previše zlobnih i pokvarenih ljudi koji vrijeđaju druge ljude, tračaju, ulaze u tuđe živote.

Nažalost da. Takvih ima jako puno. Nije mi lako.

  • Biti drugačiji u našoj sredini nije nimalo lako. Zato ti se divim na hrabrosti da pokažeš svoju strast. Vjerujem da ti puno znači podrška tvojih prijateljica. Malo je danas pravih prijatelja, onih koji su spremni prihvatiti te takvim kakav si.

Malo je pravih prijatelja, to je istina. No, eto, mogu se pohvaliti da imam nekoliko doista bliskih prijateljica koje su čak i moje privatne seks snimke gledale sa mnom ili me traže da im pošaljem da vide što sam snimio, daju mi razne ideje… I dok me slikaju ili snimaju, već im je normalno vidjeti da sam napaljen i slično.

  • Ljudi skloni raznim fetišima imaju posebne internetske stranice na kojima objavljuju svoje fotografije i zarađuju na tome. Objavljuješ li i ti svoje fotografije i video uratke na takvim pretplatničkim stranicama?

Ne objavljujem baš. Moje su fotografije samo za inbox ljudi koji žele vidjeti to što radim i koji to prihvaćaju. Ali, inače ima i onlyfans opcija za takve stvari. To je stranica na kojoj možeš objavljivati svašta i zarađivati na tome. Moraš se puno reklamirati i skupljati pretplatnike. A minimalna pretplata za mjesec dana iznosi 5 dolara. I za svaku sliku ili video možeš odrediti cijenu.

  • Zarađuješ li i ti na internetu?

Imam i ja  onlyfans stranicu, ali nisam se nigdje reklamirao. Treba dosta vremena i znanja za pokretanje svega toga. Nije to baš tako jednostavno. Sada već dugo tamo nisam ništa objavio.

  • Kao autor spomenutih sadržaja na internetu se pojavljuješ pod pseudonimom?

Da, pod pseudonimom.

  • Bojiš li se da će te prepoznati netko tko te zna?

To je strana stranica i ne može me nitko vidjeti ako ne plati. Tako da kontroliraš i taj dio.

  • Kao što si mi rekao, imaš i eksplicitne, pornografske snimke tamo. Kako ljudi koji snimaju s tobom pristaju na takve snimke?

Sve je stvar dogovora s ljudima s kojima sam inače blizak, pa to nije nikakav problem.

  • Kakav je to osjećaj snimati pornografske snimke i objaviti ih, učiniti ih dostupnima svima?

Vrlo senzualan i napaljujući.

  • Kako ti je bilo kada si prvi puta to učinio i objavio neku takvu snimku?

Sreća, adrenalin i cijelo vrijeme kao da sam viagru uzeo (smijeh).

  • Super je kako si se pronašao u tome.

Volim slikati i snimati sve, pa makar i samo za sebe. Baš uživam u tome. A, smisao života je uživanje, zar ne?

  • Smatraš li da je i to jedan vid umjetničkog izražavanja sebe kroz fetiše? Tu isto ima umjetničkih elemenata, od same scenografije, preko biranja odjevnih kombinacija, pa sve do samog poziranja i fotografiranja…

Da, to je definitivno jedan od načina umjetničkog izražavanja. Najprije dolaze ideje. Nakon toga se ide u shopping, bira se lokacija i ideje se pretvaraju u stvarnost.

  • S obzirom na to da si heteroseksualan, kako tvoje partnerice gledaju na tvoj fetišizam?

Gledaju na to kao na afrodizijak. Zanimljivo im je da mogu kupovati i sebi i meni u isto vrijeme i da ne moraju ništa posebno razmišljati prilikom odabira.

  • Rekao si da si heteroseksualan. No, s obzirom na to da si sklon eksperimentiranju, jesi li imao kakva homoseksualna i biseksualna iskustva?

Imao sam nekih susreta s muškima u pubertetu, ali poslije nikada više. Bio je neki oralni s prijateljem u pubertetu. Zanimalo ga je kakvo je to iskustvo.

  • Može li seksualni život nekoga tko je sklon začinima, pomagalima, fetišima biti neovisan o svemu tome ili mora fetiš uvijek biti prisutan radi uzbuđenja?

Može i bez fetiša. Napaljenost ne bira puno. Ovo su samo dodaci da se pojača ta napaljenost i da, recimo, nije stalno isto. Vidjeti najlonke ili samostojeće na ženi, to je već nešto vrlo napaljujuće.

  • Košta li te puno na mjesečnoj bazi tvoja strast za najlonkama i ženskim donjim rubljem?

Ovisi kakva je ponuda po dućanima. Stalno pratim kakvu ponudu imaju i uspoređujem cijene po dućanima kako bih dobio što tražim po što boljoj cijeni. Ponekad potrošim od 200 do 300 kuna, ponekad 1000 kuna, što je rijetkost, ali, eto, i to se dogodi.

  • Vidim da nisu u igri samo čarape, već ponekad i suknje koje također koštaju. Ili njih posuđuješ?

Suknje posuđujem. Čarapice i čipkicu si kupujem. Treba uskladiti samostojeće s čipkom. Za bolje slike i snimke.

  • Kada si sam kod kuće, nosiš li svoj omiljeni outfit, dok obavljaš kućanske poslove i slično?

Da, da, nosim i dok obavljam kućanske poslove, od kuhanja do usisavanja i svega ostalog.

  • Znači, osjećaj koji ti pružaju ti odjevni predmeti je nešto bez čega ne možeš zamisliti svoj život? Pretpostavljam.

Da, definitivno je to nešto bez čega ne bih više  mogao živjeti.

  • Kako bi opisao taj osjećaj bez kojeg ne možeš?

A, ne znam, teško je to opisati ako nemaš nešto takvo u životu. Sreća je najbliže tome.

  • To je to. Sreća. Ispunjenost. Zadovoljstvo sobom.

Pa, da. Recimo…najlonke su dio mene.

  • Na fotografijama zračiš zadovoljstvom.

Drago mi je da se to vidi na njima.

  • Izrazom lica pokazuješ zadovoljstvo postignutim uspjehom u iskazivanju sebe.

Ja sam svakako zadovoljan s time što uspijevam svoju maštu pretvoriti u stvarnost.

  • Znaju li tvoji roditelji o svemu tome?

Ne znaju.

  • Maštati je nešto predivno, a pogotovo kada ta mašta postane stvarnost, zar ne?

Da, baš tako.

  • Postoji li neka anegdota koju želiš podijeliti s čitateljima portala Epoha, a da je vezana za tvoje sklonosti fetišima?

Pa, recimo, kada idem kupiti u dućan nove tenisice. Dok ih isprobavam, uvijek su tu najlonke bez čarapa, a žene tada često zbunjeno gledaju i ne vjeruju svojim očima. Malo ih volim zbuniti ponekad. To mi je baš zabavno.

  • Uživaš li na neki način provocirati ljude, proizvoditi reakcije u njima?

Pa, da, volim malo provocirati, ali uglavnom žene, tek tako, da vidim kakve su reakcije na najlonke.

  • Kakve reakcije žena su ti najdraže?

Blagi nevini osmijeh uz namigivanje.

  • Je li ti cilj isprovocirati bilo kakvu reakciju kako bi se ljudi probudili iz stoljetnog sna? Želiš li ljude zabaviti, nasmijati, razvedriti, ili ih, pak, potičeš da i oni otkriju svoju seksualnost?

Želio bih da se ljudi probude malo. Da i oni počnu istraživati svoju seksualnost, da ne drže sve u sebi, da podijele s drugima svoje sklonosti i strasti, a samim time i pomognu da neke stvari postanu normalnije i prihvatljivije. Na taj bismo način postali bolje društvo, kada bismo kao društvo počeli prihvaćati našu raznolikost koja je naše bogatstvo, jer prirodno je da nismo svi isti i da svatko od nas ima drugačiji pristup životu, pa tako i seksualnosti.

  • Je li osjećaj odobravanja i prihvaćenosti od strane okoline ipak ključan?

Nije ključan, bitna je tolerancija, bitno je znati na pristojan način izraziti svoje mišljenje bez obzira na to kakvo je.

  • Fetiš je po vjerovanju predmet za kojeg netko vjeruje da ima čudotvorne moći. U tvom slučaju neseksualni predmet pobuđuje seksualni nagon. Kako to da je kocka pala baš na čarape?

Vjerojatno zato jer otkad znam za sebe volim ženske noge. Pale me stopala i nožni prstići, a čarape idu na njih, pa je to onda ta poveznica.

  • Ti si otkrio što te veseli i uživaš u tome. To je super. Jedan je život.

Pa da, baš tako. Volim to i uživam u tome. A, posebno mi je drago što tu svoju sreću i umjetnost mogu s nekim podijeliti. Sreća je najveća kada se dijeli s drugim ljudima.

  • Drago mi je da si sa mnom podijelio svoja razmišljanja. Mislim da će naš razgovor biti zanimljiv ljudima. Hvala ti.

Hvala tebi. I meni je drago što si htjela čuti i vidjeti sve to. I ja se nadam da će čitateljima portala Epoha biti zanimljiv naš razgovor.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp