Crni dani istarske povijesti započinju rađanjem fašizma 23. 03. 1919. godine (fascio di combattimento – Mussolini, fašizam).
A nastavilo se Rapalskim ugovorom potpisanim u malom gradiću Rapallu pored Genove, 12. 11. 1920. godine kojim su Italiji pripali Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, cijela Istra osim dijela općine Kastav, otoci Cres i Lošinj s ostalim otočićima, Zadar s užom okolicom te Palagruža i Lastovo.
No, Istrijani su vrlo brzo reagirali i prvi su se u Europi suprotstavili Mussoliniju.
Poznata Proštinska buna iz 1921. godine nakon više tjedana bila je ugušena.
Antifašistički pokret u Istri nastavljaju labinski rudari. Od 02. do 08. 03. 1921. godine sva vlast na Labinštini bila je u rukama labinskih rudara (Labinska republika).
Iste godine (20. 03.1921.) Italija je proglasila aneksiju Istre i ostalih zemalja koje je dobila Rapalskim ugovorom.
Kraljevskim dekretom od 28. 03.1923. godine počinje zamjena hrvatskih i slovenskih mjesnih naziva u talijanski oblik (Labin – Albona, Pula – Pola, Rovinj – Rovigno, Poreč – Parenzo, Vrsar – Orsera, Koper – Capodistria, Kanfanar – Canfanaro, itd, itd.).
Novim kraljevskim dekretom od 31. 12. 1923. godine zabranjeno je da se djeci po njihovom krštenju daju netalijanska imena (Ivan – Giovanni, Marko – Marco, Petar – Pietro, Franjo – Francesco, Josip – Giuseppe, Ante – Antonio, Mate – Matteo, Pave – Paolo, Kate – Catarina, Ivana – Giovanna, Fumica – Eufemia, Jasna – Chiara, itd, itd.).
Gentileova školska reforma (tadašnji talijanski ministar obrazovanja) od 1. 10. 1923.godine bila je novi doprinos fašizaciji Istre.
Baderna (Mompaderno) bio je novi tvrdi orah fašistima. Porečki fašisti zvali su Badernu, Maledetto Monte (Prokleti vrh) kojeg fašisti nisu mogli lako skršiti.
Ipak, u jednoj gostionici fašisti otvaraju talijansku školu, iako u Baderni tada nije bilo niti jednog Talijana.
Talijanski iredentist, Gabriele D’Annunzio, 12. 09. 1919. godine sa svojim jedinicama legionara ušao je u Rijeku i objavio da se taj grad priključuje Kraljevini Italiji.
Francesco Saverio Nitti (predsjednik talijanske vlade) ogradio se od takve objave, jer ona šteti međunarodnom ugledu Italije (D’Annunzio je držao vlast u Rijeci od 12. 09. 1919. do 18. 01.1921.godine).
U tim teškim poslijeratnim danima veliki broj Istrijana Hrvata emigrirao je i prognan u Austriju, Češku, Moravsku, Mađarsku i na teritorij Kraljevine SHS.
Iseljavanje Istrijana odvijalo se u valovima. 1920/21.godine, 1924., 1929/30., 1932. 1935/36., 1939. i poslije Drugog svjetskog rata.
Ti poslije Drugog rata iseljeni Hrvati iz Istre, Rijeke i Dalmacije predali su unatrag nekoliko godina Francu Frattiniju popis od 1411 nekretnina, usput tražeći 5 milijardi eura od talijanske Vlade kao nadoknadu za ostavljene nekretnine u Istri i Dalmaciji.
Da ne idem dalje, moju ću skraćenu šetnju kroz noviju povijest Istre, završiti izjavom Furija Radina koju je, prema objavama hrvatskih medija, izrekao 12. siječnja 2009. godine za vrijeme posjeta Franca Frattinija pulskoj zajednici Talijana u klubu Circolo – „Mi volimo i poštujemo Italiju, za nas je ona ideal!“
Bravo, gospodine Radin!
Gospodin Radin je vrlo maran, marljiv čovjek, konačno takvo mu je i prezime, on jednostavno ne spava, pa 9. veljače 2009.godine u Trstu prisustvuje otvaranju sramotnog Muzeja fojbi.
Evo još jedne male crtice iz Radinovih aktivnosti. Povodom posjeta rimskog gradonačelnika Giannija Alemanna Puli, 14. veljače 2009.godine, kada isti gospodin u Istru dovodi 196 srednjoškolaca (iz 25 škola) i 49 profesora kako bi proučavali talijanske korijene i talijansku povijest u Istri, potpredsjednik hrvatskog Sabora gospodin Radin, prema pisanju hrvatskih medija, svom „sunarodnjaku“ G. Alemannu s ponosom poručuje: „Mi volimo našu matičnu zemlju Italiju, kao i (gle čuda) zemlju u kojoj smo odlučili živjeti.“ (mislim da je gospodin Radin ovdje mislio na Hrvatsku).
Toj istoj hrvatskoj Istri, Talijani su dodijelili preko 115 tisuća novih talijanskih prezimena tijekom 25-godišnje vladavine. (1918.-1943.)
Krajem 1923.godine fašistička Italija državnim je dekretom donijela odluku o preimenovanju hrvatskih prezimena u talijanski oblik, a 7.travnja 1927.godine usvojen je novi zakon o vraćanju u talijanski oblik svih prezimena (Restituzione in forma italiana di cognomi).
Godine 1928. talijanska Vlada donosi novi zakon kojim zabranjuje davanje „smiješnih i nemoralnih hrvatskih i slovenskih imena svoj novorođenoj djeci u Istri“.
Fašističko glasilo Corriere Istriano davalo je posebnu podršku tim gnusnim zakonskim odredbama.
Fašistička Italija je, hvala dragom Bogu i Majki Božjoj, pala 8. rujna 1943. godine, a istarski narod je preko svojih izabranih predstavnika u Pazinu, 29. rujna 1943.godine izrazio svoju želju za odcjepljenjem Istre od Italije i sjedinjenjem s Hrvatskom.
Među prvim zaključcima narodne vlasti u Istri bila je Odredba broj 4 od 26. rujna 1943. godine koja glasi: „Sva nasilna potalijančena prezimena, imena mjesta, sela, ulica i uopće svih prisilno potalijančenih naziva moraju se zamijeniti hrvatskim imenima.“
Istu je zapovijed ponovio i oblasni NOO za Istru, 3. rujna 1944. godine.
Ova vrlo važna Odredba nije, na našu veliku žalost, u Istri provedena sve do današnjih dana.
Da je tomu tako najbolje svjedoče sačuvana „talijanska“ prezimena:
Milotti (Milotić), Marti (Martinčić), Galo (Peteh), Bogliuni (Boljunčić), Radossi (Radošić), Matteoni (Matić), Poretti (Poropat), Marussi (Marušić), Musizza (Mušica), Tomizza (Tomica), Benussi (Benušić), Gobo (Grbac), Basanese (Basanić), Benci (Benčić), Barbo, Barbi (Barbić), Naperotti (Naperotić), Valli (Valić) itd, itd.
Svaka vam čast, draga hrvatska braćo, što ste Italiju izabrali kao svoju matičnu zemlju.
To je vaše demokratsko pravo i ja vam se divim.