U srce sam te zaključao


I danas, nakon mnogo godina, mogu nacrtati bijelu kockastu zgradu područne škole koja je dominirala školskim dvorištem. U nju se ulazilo kratkim betonskim usporednim stubama koje su se uspinjale do dvojih masivnih vrata. Lijeva su vodila u učiteljev stan u prizemlju, a ona desna, do vrta i drvarnice, u učionicu na katu, jednu za sva prva četiri razreda. Velika zelena ploča, drvene klupe i u stražnjem kutu stari ormar u kojem su bila školska pomagala, dva velika drvena trokuta, kutomjer, drveni šestar i krede, one bijele, ali i one u boji koje su nas mamile, a ponekad i završile u džepovima da bismo nakon škole na putu kući mogli na nekoj fasadi ili zidiću našarati „Ana + Josip“, „Živio Dinamo!“… ili neku mudroliju.

Školsko dvorište nije bilo veliko, ali nama je tada izgledalo golemo. Na satovima tjelesnoga igrali smo najčešće graničara, dečki protiv djevojčica ili u mješovitim ekipama – ako nismo imali nastavu u prirodi i išli na izlet do obližnjeg jezera. Mi dečki znali bismo igrati „veliki“ nogomet i činilo mi se da bi bez problema u to dvorište mogao sletjeti i zrakoplov.

U školu smo dolazili ranije i vrijeme do početka nastave kratili traženjem oraha, razgrćući nogama tepih požutjelog lišća. Ali nismo ih brali za sebe, ni slučajno, skupljali smo ih za učitelja. A kad bi se on pojavio na vrhu stubišta pred vratima, onako golem i s bujnim obrvama, te kad bismo začuli „U razred!“, poput male vojske projurili bismo pokraj njega u učionicu i tamo ga očekivali dok se kroz otvorene prozore čuo šum vjetra koji je dolazio iz vrbika pokraj Save.

Knjige i teke, uredno omotane, čekale su u torbama, pernice su bile poluotvorene, olovke našiljene, šiljila i gumice u pripravnosti. Učitelj je ušao u učionicu i nastava je po razredima mogla početi…

No, između tih knjiga i teka posebno je čuvano mjesto imala bilježnica šarenih korica, ponekad tvrđih, što joj je, uz lektiru, naravno, pridavalo posebnu važnost. Na njoj je velikim krasopisnim slovima pisalo Spomenar.

U ono vrijeme nije bilo mobilne tehnologije. Spomenar je – osim papirića koji su išli od ruke do ruke ispod klupa sa „životno važnom“ porukom upućenom nekome nama bitnom – bio naš komunikacijski prostor, naša „aplikacija“. Čast i radost bila je dobiti nečiji spomenar, jer netko, eto, želi da mu se upišeš za vječnu uspomenu, pogotovo ako ti je to draga osoba, s molbom „napiši nekaj kad stigneš“. Odnijeli bismo spomenar doma i dugo smišljali što napisati, koju izreku, poslovicu, životnu ili ljubavnu poruku. Obično su to bile rimovane pjesmice, od dvaju ili više stihova, ali njih je trebalo ukrasiti i prigodnim crtežom – drvenim ili pastelnim bojicama, ili flomasterima – najčešće s motivima zelenih livada, sunca, mora, plavog neba i cvijeća s kojeg je povjetarac odnosio u visine mala srca kao pahuljaste padobrančiće maslačka… Naravno, trebalo je prvo odabrati stranicu ili dvije te se prihvatiti slatke zadaće. Usput bismo otkrivali što je tko zapisao, jer trebalo je biti originalan, koliko je to bilo moguće. Pa se ovdje prisjećam samo nekih spomena sa šareno oslikanih stranica:

„Kad se popneš na brdašce, na visoke stijene, metni ruku na srdašce, pa se sjeti mene.“ „Kad pojedeš jabuku, ti ogrizak baci, pa se sjeti nas kad smo bili đaci.“ „Duboko je more, a na dnu su školjke, zbog ljubavi đaci dobivaju dvojke.“ „U bunaru zlatna čaša, u čaši je ljubav naša. Tko razbije zlatnu čašu, razbit će i ljubav našu.“ „Potok teče tok, tok, tok, ja te ljubim cmok, cmok, cmok.“ „Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba.“ „Kada vidiš lastu u visokom letu, ti se sjeti mene u dalekom svijetu.“ „Negdje naša sreća spava, možda čak i ljubav prava, zato pruži ruke meni i pođimo zagrljeni.“ (…)

Najpopularnija je bila zadnja stranica jer nudila je posebnu mogućnost. Samo na njoj se moglo napisati: „Tko te voli više od mene nek’ još jedan list okrene, ali listova nema više, ja te volim ponajviše.“ Ako je ona bila ispunjena, adut u rukavu bio je spomen: „Ti me pitaš koga volim // Evo da ti odgovorim // Bolje čitaj prva slova // Evo tebi odgovora.“ Mogao se ispisati na bilo kojem listu.

Meni je posebno drag bio spomen „U srce sam te zaključao ne možeš izaći, ključeve sam izgubio, ne mogu ih naći.“ Pa sam ga i zapisao u nečiji spomenar. Čiji? Hm, možda ne samo jednoj osobi… Neki spomenari su imali bravicu s ključićem pa su se i oni mogli zaključati. I male tajne ostale su među listovima –među kojima bi se ponekad našla djetelina s četiri lista ili prešani cvjetić – od kojih su neki u donjem vanjskom kutu bili presavijeni, a ispod malog osjenčanog papirnatog trokuta skrivalo se nacrtano srce, probodeno Amorovom strijelom te uz njega inicijali ili ime autora spomena… Neki bi upisivači spomena u dnu stranice uz puno ime i prezime upisali i mjesto i vrijeme ispunjavanja spomenara. Neka se zna…

Danas je pak drugo vrijeme, doba je društvenih mreža, SMS-a, WhatsAppa, Facebooka, Twittera, Instagrama… Spomenari su postali artefakti, sada dragim osobama lajkamo objave, dodajemo komentare, emotikone, emojije – smješke iliti smajliće – pa i GIF-ove. Pokazujemo svoje emocije prema nekome na društvenim mrežama javno ili samo prijateljima. Malo tko poseže za olovkom jer imamo tipkovnicu na mobitelu, tabletu, laptopu. Sve što smo nekad pisali i ilustrirali na stranicama spomenara ili slali na papiriću od ruke do ruke ispod klupe ili u prolazu pokraj simpatije, danas se „zaključava“ u  messengeru, aplikaciji koja će zadržati (nadamo se) privatnost naše komunikacije s nekim.

No, ako je već mobilna tehnologija spomenare sa zaključanim srcima spremila u arhive naših života, ljubav i romantika i dalje su oko nas. Kao što ne znamo tko je prvi zaključan u srce u nekom spomenaru, tako ne znamo ni tko je prvi svoju ljubav zaključao pravim lokotom na ogradi nekog mosta ili šetnice uz more i ključić bacio. Je li prvi lokot, zaklinjući se u vječnu ljubav, stavio zaljubljeni par na mostu na planini Huang u Kini ili ljubavnici u Firenci na jednom od mostova preko rijeke Arno, nije važno za ovu priču. Važno je da zaključavanje ljubavi uvijek ima svoju potvrdu u stvarnom životu.

Meni nepoznati autor rekao je: „Moje srce je savršeno jer ti si u njemu.“ Toj lijepoj misli ne treba ništa dodati, a prije završetka ispisao bih još jedan spomen: „Svaki cvijetak uvenut će, samo jedan nikad neće, a tak cvijetak što ne vene, to su naše uspomene.“

I još samo jedan: „Pao vrabac s mosta, za spomen je dosta.“

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp