„Jedna knjiga putuje sa mnom“


Više sam puta rekla kako je došlo vrijeme kada dozvoljavam životu da me samo ugodno iznenađuje, a ona neugodna iznenađenja sve me manje impresioniraju, dapače, takva me više uopće ne dotiču. Neugodna iznenađenja nisu ni zanimljiva, ni inspirativna, samo nam oduzimaju energiju i troše naše vrijeme.

Uvijek će se, nažalost, naći netko tko će ući u naš život želeći u njega unijeti nemir, ali na to s vremenom jednostavno oguglaš i ne reagiraš više onako kako bi ti energetski vampiri htjeli da reagiraš. Na svu sreću, uvijek postoje ljudi koji se vesele kada unose radost u tuđe živote i koji uživaju u tome da budu razlogom nečije sreće. Divan je osjećaj biti razlogom nečijeg osmijeha, nečije radosti. Neopisiv.

Ideš kroz život, korak po korak i veseli te ta spoznaja, taj osjećaj da ovim svijetom koračaju takvi, dobri, plemeniti ljudi, koji su svjesni naše povezanosti i koji vjeruju u bolji svijet, onaj u kojem sreća pripada svima nama u jednakoj mjeri, u kojem se sreća ravnomjerno dijeli i u kojem baš svi imamo jednako pravo na plavetnilo neba, na zraku sunca, na beskraj bisernog mora, na žitna polja, na razdraganu gradsku vrevu, na lude večeri uz glazbu koju volimo, na poljupce i zagrljaje, na iskrena prijateljstva i druženja, na zdravlje, na posao koji volimo, na krov nad glavom, na putovanja, ukratko, na sve ono što čini ovaj svijet u kojem u ovoj dimenziji živimo.

Najugodnija iznenađenja za mene su susreti s mojim čitateljima koji mi, svaki od njih na svoj način svako toliko daju do znanja koliko im znači susret s mojim stvaralaštvom. Priznajem, kao autorici to mi je najveće priznane i zadovoljstvo. Jedno takvo doista ugodno iznenađenje ovih mi je dana priredila naša izvrsna i samozatajna fotografkinja i moja prijateljica Danijela Klopotan koja nam svojim predivnim fotografijama koje objavljuje na društvenim mrežama uljepšava dane, dirnuvši me svojom objavom koju prenosim u cijelosti:

„U užasnom sam nedostatku vremena, već mjesecima, no uspijevam povremeno oteti komadić istog, za moje velike ljubavi, a to su: priroda, fotografija, knjiga. Jedna knjiga putuje sa mnom već tjednima, čas u torbi, čas u ruksaku…i…zaslužuje tu kilometražu, jer u svakom trenutku “lufta” posegnem za njom i gutam ta slova, te riječi svakodnevne, istinske, jednostavne i duboke. Odoh dalje..korak po korak, “Putem duha,” do nove večeri, nove noći, novog jutra, nove stranice…. Hvala ti, draga Elia!”

Hvala ti od srca, draga Danijela, na ovim divnim riječima i fotografijama kojima si na tako poseban način oslikala svoj doživljaj moje knjige. Oduševila si me. Jesenski ugođaj kojim si fotografski oplemenila moje riječi oduševio me te sam odlučila objaviti ovaj tekst uz moje iskreno divljenje tebi kao osobi i fotografkinji. Kreativnost je tako lijep osjećaj. A još je ljepši kada jedni druge na ovakav način inspiriramo. Sretna sam zbog toga.

Fotografije koje Danijela objavljuje na društvenim mrežama pružaju svakome od nas jednako pravo na komadić neba prošaranog predivnim bojama, na sunčeve zrake koje simboliziraju život sam, na prirodu koje smo svi mi dio, jednom riječju – na život kakav svi mi želimo i sanjamo. Bogatstvo prirode koja je najveći umjetnik i nebo iznad nas u Danijelinu objektivu dobivaju bajkovite obrise i sam život odjednom nam se čini toliko lijepim i dragocjenim. Promatrati Danijeline fotografije znači vratiti se čistom, nevinom životu u skladu s prirodom. Da. Čini se kao da nam svojim impresivnim fotografijama Danijela želi poručiti da se vratimo prirodi, svojoj prirodi i svemu što istinski volimo, da se vratimo našem iskonu, jer jedino kada smo uronjeni u sebe i svoju istinsku prirodu, jedino kada smo to doista mi, kada smo autentični i originalni, kada slijedimo svoj put, tek tada ćemo shvatiti da smo svi mi zajedno u ovoj avanturi života i da svatko od nas na ovaj svijet donosi neke svoje vrijednosti, neke svoje poruke koje vrijedi čuti. Kao jesenje smo lišće razbacani naokolo, svi mi zajedno, u svim našim bojama života, dok se stranice naših života okreću kao stranice jedne knjige, jedna za drugom, nošene vjetrom vremena.

Zagledajmo se malo u to lišće. Budimo to lišće. Budimo jedni drugima prijatelji u svim godišnjim dobima, i kada nas sunce grije, i kada kiše padaju, i kada su osmijesi na našim licima, i kada niz naše obraze klize suze. Počašćena sam što su stranice moje knjige bile inspiracija Danijeli Klopotan za ovako divne fotografije. Hvala ti još jednom od srca, draga Danijela! Učinila si me sretnom i obogatila moju dušu.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp