Boli me bol, boli me bol drugog čovjeka, boli me patnja i život kakvim živimo. Što se to dogodilo svijetu? Zašto nam je život postao toliko težak? Kakva nas je to nepravda snašla? Kakva nas je to bol zahvatila da nitko više nikoga ne poznaje, da brat rođenog brata vara, da sestra sestru ne voli, da dijete od svoje majke bježi…

Ljudi su postali hladni, tmurni, bez osjećaja. Ponekad mi je ljepše gledati u oblačno nebo, nego u oblačnog i tmurnog čovjeka. Život je postao težak. Eto što je, život je postao jako težak. Godinama se mučimo, radimo kao mravi, a onda se pitamo – za što? Ispada da radimo kako bismo sve  ono što smo svojim rukama stekli, za što smo radili i na čemu smo zaradili krvave žuljeve umjesto plaće predali u ruke onima koji na našem radu profitiraju.

Mi radimo kako bi bogati postali još bogatiji te kako bi sirotinja postala roblje nekome tamo tko se nakrao za čitav život. Mi radimo kako bi taj netko svoju stražnjicu grijao u direktorskoj stolici. Kolikim ljudima su u posljednje vrijeme podijeljeni otkazi? Sjetimo se koliko je ljudi dobilo otkaze u vrijeme kada su najavili taj korona virus? Koliko ljudi nije dobilo svoje zaslužene plaće i koliko je samo djece ostalo gladno?

A krediti, krediti se moraju redovito podmiriti, da ne daj Bože ne ostanemo bez kuće i bez svega onoga što smo krvavo stekli i bez onoga za što smo se borili. Borili smo se za bolji i zdraviji svijet, a ne za to što danas živimo, pardon preživljavamo i to iz dana u dan uz Božju pomoć.

Ne klonite, ne gubite nikada nadu, sve će jednom doći na svoje, kad – tad, a onda kada dođe taj dan, to će biti naše vrijeme, baš onakvo za kakvo smo se borili. Pravda je spora, ali je ima.