Crno-crvena šahovska ploča


Došlo je neko novo vrijeme. Gle čuda. Hrvatska se konačno malo odmara od ustajalih podjela na lijeve i desne jer su mediji već duže vrijeme zaokupljeni temom globalne pandemije, što uvriježene teme automatski stavlja u drugi plan. Dakle, može se i bez tih dosadnih povijesnih naklapanja. O, da.

Sada, kada mediji imaju drugog posla, nova tema koja nam se nameće također već postaje prezastupljena i na neki način neprobavljiva. Učinak koji je postignut jednim te istim medijskim sadržajem obično je takav da ljudima sve zajedno već pomalo prisjeda. Bude im dosta vijesti kao takvih. Prirodno je da žele neki odmak. Žele se maknuti od svega već toliko puta viđenog. Svaka tema čije se sjeme predugo sije postaje ljudima naporna i teška, bez obzira o čemu se radilo.

Desetljeća medijskog silovanja javnosti s lijevima i desnima dovela su spomenutu temu do gađenja. Dok su nam politika i mediji godinama servirali glupe povijesne podjele, ljudi su ostajali bez posla i krova nad glavom, tvrtke su se sustavno uništavale, nacionalno blago se rasprodavalo kao na tržnici, novac se krao na sve strane, novac sviju nas. Netko je htio u miru krasti, a narodu su servirane teme zahvaljujući kojima će se ta pljačka moći u miru odvijati.

Danas smo svi toga svjesni i žalimo za svakom minutom u kojoj smo dozvolili da nas mediji truju sa spomenutim temama. Sigurna sam da će doći dan kada će svi ljudi napokon progledati što se tiče podjela koje nam nameću mediji. Novi naraštaji više neće biti zainteresirani za podjele na crvene i crne jer te su podjele pomele naraštaje njihovih roditelja i donijele ljudima dužničko ropstvo i bijedu. Kapitalizam na hrvatski način konačno je razotkrio onu pravu podjelu ljudi na sramotno nemoralne s jedne strane i poštene, ali, na žalost, obespravljene i ponižene s one druge strane. U današnjem razdoblju, prije konačnog rasvjetljavanja crno-crvene hrvatske tragedije, prije no što u zaborav zauvijek utone podjela ljudi na crvene i crne, ljudi pri punoj svijesti i izvan svake medijske hipnoze i sramotne medijske blokade i cenzure kojoj već godinama svjedočimo, počinju polako, ali sigurno zazirati od niskih strasti, govora mržnje i nikome od nas potrebne nesnošljivosti.

Živimo u društvu u kojem je svaki čovjek koji ne živi od svoje opredijeljenosti za lijevu ili desnu stranu osuđen na vegetiranje i iščekivanje boljih dana. Zbog tih zlokobnih crno-crvenih podjela već je nekoliko naraštaja potrošilo svoju mladost sanjajući i iščekujući bolje dane koji nikako nisu dolazili. Danas kao nešto stariji ljudi ti isti pojedinci postaju svakim danom sve svjesniji da su im njihove najbolje godine prisilno i nepovratno oduzele moralne i ljudske karikature pod krinkama crveno-crnih autoriteta. Ako želimo novim naraštajima dati život lišen besmislenih podjela, prestanimo još danas davati svoje uši i oči onima koji na bilo koji način pokušavaju podijeliti, razjediniti i međusobno posvađati hrvatske građane.

Zašto smo dopustili da te dvije boje, crvena i crna, toliko zavladaju našim prostorom i vremenom i da toliko umova s naših prostora pretvore u trajno ograničene umove pune mržnje – cijepljene protiv svakog napretka, protiv svake tolerancije, istinoljubivosti, čovjekoljubivosti i ljubavi općenito? Što još reći o toj crno–crvenoj farsi kojom je naš prostor toliko medijski isplanirano fasciniran i kojom se u najvećoj mjeri, nažalost, u negativnom smislu još uvijek određuje? Zašto tu crno-crvenu šahovsku ploču na koju nalikuje naše društvo ne bismo već jednom prepustili povijesti na našu sveopću radost i zadovoljstvo? Ne učinimo li to i ne pretvorimo li tu crno-crvenu energiju mržnje u energiju ljubavi i tolerancije, nastavit ćemo šutke promatrati beskrajnu partiju šaha između sve grotesknijih crvenih i crnih figura našeg društva koje se grohotom smiju svima nama  ostalima koji ne sudjelujemo u toj partiji šaha. Oni uživaju u toj igri koju su izrežirali sebi u korist i na štetu svih hrvatskih građana.

Nastavimo li biti ravnodušni prema njoj, ta će crveno-crna šahovska ploča nastaviti regrutirati nove povorke beznadnosti, nelikvidnosti, nezapošljivosti i sužanjstva te proizvoditi nova bespuća pripadnicima novih naraštaja koji s punim pravom neće željeti biti dio te prljave šahovske ploče. Ljudi našeg prostora već godinama su primorani biti crvene ili crne šahovske figure (pijuni) u rukama pohlepnih vlastodržaca (crvenih i crnih kraljeva i kraljica) ako žele dobro živjeti.

No, kako čista savjest ne može biti obojena, moramo se upitati – što je sa savješću naših crnih i crvenih šahovskih figura? Zašto bismo dopustili da se iz godine u godinu u ovim našim prostorima mladim ljudima nude i nameću crno-crvene povijesne podjele kao jedina slamka spasa i jedina mogućnost preživljavanja? Osvrnemo li se na crno-crvene internetske komentare naše virtualne svakidašnjice, odmah će nam postati jasna naša konfuzna definicija korektnih odnosa i kulture komuniciranja naših prostora.

Ta otrcana crveno-crna šahovska ploča već je doista predugo i sasvim neopravdano najistaknutiji dio hrvatskog branda u društvenom pogledu i to s najnegativnijim mogućim predznakom. No, niti jedan obojeni um nikada neće moći dostići vrhunce duha, kreativnosti i ljubavi. Simbolika boja je dobra kada predstavlja radost životnih trenutaka, kada, na primjer, izabiremo pravu boju i vrstu cvijeća za neku prigodu, ali je nešto manje prihvatljiva kada nam pokušava podmetnuti tiraniju boja kao jedinu moguću stvarnost u obliku održive kaljuže nerazvoja i propasti našega društva. Boje su dobre kada su dio svakodnevnog folklora, lepršave mode ili novih ideja koje mogu izrasti u velike projekte, ali su nešto manje dobre kada služe za prefarbavanje svojih i tuđih umova ili pak svojih ili tuđih očiju kojima promatramo svijet.

Svijet može biti lijep i on to jest, samo onda kada se živi i kada se promatra u svim njegovim bojama, baš kao i sam život. Vjerojatno će, unatoč sretno nam pristiglim novim vremenima, jedan dio našeg društva, nažalost, i dalje nastaviti oponašati crveno-crnu šahovsku ploču, u inat sve većem broju ljudi koji više neće nasjedati na njihove bolesne priče pune mržnje.

No, na svu sreću, njihove su bezumne podjele svakim danom sve manje zabrinjavajuće. Čak bismo mogli reći da počinju pripadati najnižoj kategoriji društvene groteske. Svatko od nas može, normalno, ako to želi, u bilo kojem trenutku dati i svoj doprinos brisanju tih umjetno nastalih crno-crvenih mrlja s naše svakidašnjice, što će sigurno pridonijeti bržem vraćanju osmijeha na naša lica.

Svaki novi buntovni hod prosvjednika diljem Lijepe Naše (a ne Lijepe Njihove), ujedinjenih pod stijegom odlučnosti i želje za društvenim promjenama sada i odmah, najbolji je primjer kako naše društvo može biti jedinstveno kada to želi. Kad mrak postane prenametljiv i kada nas u potpunosti zaslijepi, tada sve manje razmišljamo o nametnutim nam podjelama, a sve više o onome što i tko nas doista dijeli, kao i o onome nam je svima zajedničko, a to je želja za svjetlom na kraju tunela kojim nas uporno vozaju promašeni umovi. To svjetlo na kraju tunela svjetlo je sviju nas, pripada svima nama u jednakoj mjeri. Izađimo iz mraka i probudimo se.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp