Strah. Panika. Osjeća se na svakom koraku. U zadnjih godinu i pol dana s pojavom korona virusa, cijeli svijet je upao u jedan strah, panika se uvukla među nas, panika koju su nam prodali, gdje se naročito, na njihovu radost, osjetilo koliko smo se mi ljudi udaljili jedni od drugih. Da se ne zavaramo, ovakvo stanje je već dulje među nama, samo sad u ovo posljednje vrijeme kao da je ljudska tama i zla narav naročito izašla na površinu. Za neke ljude svijet je već pao u tamu, u zaborav, a njihova je ljudskost zauvijek izgubljena. I zahvaljujući njima svi živimo na rubu kaosa, a od pada u bezdan čuva nas empatija ljudi koji o nama brinu, od užasa ludila čuva nas misao kako u svijetu postoji još barem jedna osoba koja se želi boriti za dobro. A vjerujte, takvih ljudi itekako ima.

Eto tome sam svjedok i ja, jer inače ne bih sada pisao ovaj tekst. Pogotovo u našoj Hrvatskoj, koja je već predugo zavijena u crno od strane onih koji su ljudskost odavno izgubili. Ali znate što? Vrijeme je da se probudimo. Mi koji vjerujemo u dobro. Vrijeme je da se probudimo i izađemo iz ovog mraka i terora nad nama, ovog kršenja onog osnovnog za život, što smo svi stekli samim našim rođenjem – a to je pravo na izbor i pravo na slobodu. To nam nema nitko pravo uzeti ni pod kakvom izlikom, ni pod kakvim razlogom za tobože veće i opće dobro. Oni više tu slobodu i taj izbor nemaju jer previše su obgrlili zlo. Nemojmo se radi njih odreći svoje slobode. Često uz riječ sloboda, koristimo i riječ zajedništvo. Pa se tako pitam kako su nas svega 4-5 milijuna Hrvata uspjeli toliko udaljiti jedne od drugih, da se gotovo u svakoj situaciji dijelimo na ove i one, i na tisuću podjela…

Jasno je zašto su to učinili. Da ne djelujemo, da smo kivni jedni na druge, jer svjesni su oni da najveća prijetnja njihovim zlim namjerama i planovima leži upravo u našem zajedništvu. 

Dozvolite mi da se ovom prigodom prisjetim dvije situacije iz ne tako davne prošlosti, kada smo pokazali da nas krasi baš to zajedništvo. Jedna je vesela situacija, a druga ona tragična, kada smo svi, ali baš svi bili pod jednom bojom i jednako disali. Kada smo svi sve ostalo ostavili po strani i udružili se. Tako smo jednom u veselju slavili uspjeh naših nogometaša na svjetskom prvenstvu u nogometu, kada se na Trgu bana Josipa Jelačića u slavlju okupilo gotovo milijun Hrvata iz svih krajeva Lijepe naše, a i šire.

Drugi puta smo se ujedinili početkom ove godine, kada se dogodio onaj tragični potres u okolici Siska i Petrinje. Tada je na tisuće Hrvata iz cijele zemlje danonoćno putovalo u smjeru krajeva pogođenih potresom, sa samo jednom misijom – pomoći tim unesrećenim ljudima. I sam sam tada bio tamo, kada su pred našim naletom u vodu pale sve tadašnje mjere zabrana napuštanja svoje županije. Prekinute su odmah, jer nas nitko nije mogao zaustaviti u našoj zajedničkoj namjeri da pomognemo onima kojima je potrebna naša pomoć.

Nikakve mjere, nikakve bolesti, ma ništa nas nije moglo spriječiti, jer smo išli pomoći našim sugrađanima, koji su odjednom ostali bez krova nad glavom, bez hrane. Ljudi, sjetite se kakva je to sloga tada bila u našoj pomoći tim ljudima. Mene i sad trnci prolaze od tog osjećaja, a tada mi se i vratila vjera u ljude, u naše zajedništvo, da možemo biti svi isti pod ovim našim nebom. Naša vlast se za njih nije pobrinula, isto kao što se sada i ne brine za nas. Ali zato smo se mi pobrinuli jedni za druge. Mi smo jedni drugima bili tračak nade u bolje sutra, dali smo jedni drugima osjećaj da nitko od nas nije ostavljen i da o svakome od nas ipak netko brine. Divan je to osjećaj brinuti za druge, dati drugima tračak nade, pomoći drugom čovjeku. Neopisiv.

U kutku svakog svemira, baš kao i u srcu svakog čovjeka živi – briga. Briga i zajedništvo zajedno sačinjavaju i povezuju svemir, baš kao što povezuju nas ljude dajući smisao našim životima. Zato, znajte svi- niste sami u ovom okrutnom svijetu danas, punim beskarakternih likova. Ima nas, tu smo. Tu smo i mi, da – mi, oni ljudi s karakterom, oni koji neće dati pravdu ni za što! 

Samo se pitam, mora li se nužno uvijek dogoditi ono najbolje ili pak ono najtragičnije kako bismo shvatili da svi mi živimo pod istim nebom i u istoj zemlji s istim ciljem – biti sretni i zbrinuti. Imamo tako lijepu zemlju, tako prekrasne ljude koji zaslužuju bolje. Zato, krenimo zajedno po to!