Svi vi koji pratite Epohu, čijem uredništvu ovim putem zahvaljujem, mogli ste vidjeti vijest da sam prvog desetoga u Beču primio priznanje u sjedištu UN-a za projekt: Sapuni s točkicama, odnosno za dugogodišnji rad kako bi se smanjile nejednakosti.
Ovo je zaista veliko priznanje jer se ono po prvi puta dodijelilo od strane UN-a i Svjetske Asocijacije za odnose s javnošću. Međutim, ova nagrada i ovo priznanje obvezuju. U ovoj misiji nisam jedini. Nisam sam. Siguran sam da postoji mnogo ljudi na svim kontinentima u svim državama, usudio bih se reći u svim manjim gradovima i selima, koji pronalaze vrijeme kao najdragocjeniji resurs za ukazivanje na nejednakosti kroz svoj rad. Neki od njih su nepoznati. Neke od njih nećemo nikada upoznati niti čuti za njih.
Baveći se komunikacijama jednostavno sam želio ispričati svoju priču kao što je to napravila IPRA te UN na svojim web stranicama i društvenim mrežama. Nejednakost je kategorija koju ne diramo. Ponekad nam je ona dodijeljena i to je životna misterija. Svatko od nas imao je životni trenutak u kojem se pitao zašto odnosno zašto on. Nažalost, živimo u društvenim okolnostima gdje je vrijednost rada i volontiranja ponekad stavljena u drugi plan.
Situacije su to koje mi ne vidimo, niti ih možemo osjetiti dok se one ne dotaknu nas. Usudio bih se reći da se upravo to dogodilo ovih dana s potresom u Splitu odnosno okolici Splita, i ako su se oni koji su to željeli uključili u pružanje potpore Petrinji i Sisku kada je njih zahvatio potres, nisu mogli razumjeti, niti su imali taj osjećaj tih trenutaka dok se nisu sami našli u sličnoj situaciji. Danas ga neki nažalost imaju i lakše razumiju.
Teško da će ljudska vrsta kao paraziti na planeti Zemlji ikada iskorijeniti nejednakosti, ali kako kaže poslovica „Jedna lasta ne čini proljeće“, odnosno nikad se nemojte pitati što zajednica može učiniti za vas, nego što vi možete učiniti za zajednicu. Unutar naše zajednice, nažalost, politička javnost donosi zakone parlamentarnom većinom kroz interese skupina, jedne ili više njih brinući se za sebe, a ne pretjerano za prosperitet kolektivne zajednice. Možda je ovo jako kritično rečeno. Prosperitet postoji unutar javne uprave i javnih tvrtki kako bi taj servis bio bliže građanima.
Postoji senzibilitet kroz različite instrumente prema onima koji su najranjiviji, ali se moramo pitati da li oni koji odlučuju zaista žele čuti od onih kojima je potrebno, od onih ranjivih skupina ono što oni trebaju? Imam osjećaj kako se sve rješava samo kako bi se zadovoljile preporuke europskih direktiva, a ne kako bi se realno i trajno, na sustavan način riješili svi problemi i smanjile nejednakosti. Teško je razumjeti ljudske umove, ljudski ego, ljudske želje i prohtjeve. Čovjek čovjeku iz nama poznatih ili nepoznatih razloga i interesa škodi i šteti kroz povijest ne razmišljajući da život prolazi. Pomognimo jedni drugima. Budimo tu jedni za druge.
Zato se pitajte i postavite sebi jednostavan cilj – kako vi možete smanjiti određenu nejednakost? Unatoč kolektivnom prosperitetu živimo u državi siromaštva, živimo u državi koja je prekrasna za život, ali koja nažalost nema onu efikasnost koju bi trebala imati kako bi zadržala mlade ljude i kako bi smanjila nejednakosti. Misterija je zašto država ne želi već jednom donijeti takva pravila, donijeti takve mjere da bi oni koji sjede na burzi rada bili korisni sudionici društva, a ne primali naknade kao oni koji nemaju dom, koji su zbog slabosti svoga uma i nesnalažljivosti postali beskućnici ili oni koji danas žive u stanovima i kućama na margini ljudskog dostojanstva.
Nažalost ne živimo u društvu političke javnosti koja bi mogla sjesti zajedno za stol i zajednički riješiti barem ovakva pitanja i time smanjiti nejednakost. Molim vas, probudite se. Probudite svoj um. Ako već niste, uključite se u smanjenje nejednakosti na bilo koji način, darujući svoje vrijeme, darujući svoje znanje te darujući hranu i odjeću, ali ako to činite, onda to činite izravno. Nažalost ni nakon godinu dana ne postoji financijska transparentnost donacija doniranih u svrhu oporavka nakon potresa u Petrinji. Mnogi su ljudi uplaćivali, donirali, a da danas ni ne znaju gdje je taj novac. To smo mi, Hrvatska koju ne zanimaju svi građani nego samo neki.
