Generacija koja polagano nestaje


“Uvijek idite onim putem koji vam je najdraži. Uvijek je dobro stalno raditi i stalno stvarati, a najvažnije je ulagati u sebe”

Minja Subota

Ja sam bila dijete, djevojčica, cura koja se uvijek divila generaciji svojih roditelja i maštala budući život bar malo sličan njihovom. To je bila generacija velikih uspjeha, ideala, napretka, kulture, literature.

To je bila generacija koja nije rođena i odrasla u bogatstvu, ali ga je stvarala, snalazila se, vjerovala je u uspjeh, uživala je u druženju, provodu, ljetovanjima i zimovanjima, elegantno se oblačila. Bila je to jaka generacija, žilava, ponosna, generacija koja se nikada nije žalila da nema, da je umorna, da je razočarana. Generacija koja je radila, putovala, gradila, išla u kazališta, uživala, planirala, voljela, pomagala.

Generacija koja je čitala, učila, tuđem uspjehu se radovala jednako kao svom vlastitom, ulagala u znanje, u napredak. Generacija koja je poštivala starije, i mlađe, prenosila znanje, zalagala se za bolje sutra. Generacija “lijepih” ljudi, od koje smo učili, imali primjer.

Generacija koja se srčano smijala, pjevala, druge zabavljala. To je bila poslijeratna generacija na koju sam ja ponosna, koja mi je dozvolila da odrastam bezbrižno i imam kofer pun sjećanja.

Možda ne dijele svi moje mišljenje, možda je netko imao drugačije iskustvo, ali ja sam tako vidjela stvari i sada tako srcem osjećam. To je bila generacija nezaboravnih pisaca, pjesnika, glumaca, sportaša, režisera, pjevača, TV programa…

Generacija mojih roditelja.

Generacija radosti.

Generacija budućnosti.

Generacija Muzičkog tobogana.

Generacija Minje Subote…

Tužna sam što jedno predivno vrijeme polako nestaje.

Svjesna sam koliko nam toga ostaje.

Hvala ti, dragi Minja, na svakoj noti i svakom osmijehu!

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp