Moja ulica


Prošao sam prije nekog vremena mojom ulicom, šetao sam šutajući lišće nogama, tražeći uspomene i toplinu koja je tu nekad stanovala. Zastao sam na trenutak u sjećanjima na sve što smo živjeli i poznavali.

Sjetio sam se mnogobrojnih dječjih lica, koja su u toj ulici započinjala svoj život. Tada djeca, a danas ljudi. Slijepa, mala, kratka, za mene je predstavljala cijeli moj svijet, sigurnost, dom. Svaki pedalj, svaka kuća, svaki vrt, svaka vrata, krila su u sebi neke posebne priče, neke osmijehe, neke suze, neku radost, neku tugu, djetinjstvo kakvo postoji samo u najljepšim pričama.

Od svih ulica na svijetu, samo ta je bila moja i danas kad pričam nekome, kažem moja ulica. I danas tu nalazim svoje početke, pogledom tražim roditelje, baku, djeda, tražim svoje korijene.

Tražim djecu bez razlika, očeve bez skupih automobila, tražim kute, tražim šlape i tragove crvenog konca kojim su bila izvezena imena na kutama djevojčica, tražim mrlju od bijele kave na hlačama i male mini kobasice.

Popodnevni đir biciklom, nogometni derbi 8a-8b, Modru lastu i Lastana, Smib, baš sve mi se nekako vrti pred očima.

Moj vrtić i spavanje popodne, šuma i svi njezini puteljci. Zima i sanjke, ledenjače, promrzli prsti i rumeni obrazi, mama u bundi, tata u dugom kaputu, proljeće i buđenje prirode, duži dani, bezbrižno ljeto, obojana jesen i miris kestena. Sve to bila je moja ulica, tako mala, tako kratka, a toliko dugačka, da u nju stane cijeli jedan život.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp