Ne postoji prazna i besmislena knjiga. Ona je unutarnji dijalog autora, njegova mašta ucrtana između slova u zamišljene slike svijeta pretočene iz njegove interpretacije. Ona je to i kod čitatelja.

Svrha svake knjige je da potakne na traganje, a ne pronalaženje, bez obzira koje vrste i sadržaja je ona. Čitatelj i knjiga stvaraju specifičan odnos u kojem je puno toga isprepleteno. To je svijet mašte ili istine, dok istovremeno java pruža otpor.

Knjiga u toj buri čitatelju pomaže da sam pronađe svoj mir, uređen balans svojeg poriva da traga. To je zato što je to vrlo spor medij, može se razvući do u vječnost. Knjiga je dnevnik čitateljevih ambicija, svjesnih ili nesvjesnih, ali u svakom slučaju, ona je o njemu.

Pisci ne znaju čemu služi njihova knjiga. Ona definitivno nije ono što oni misle. Stvar je u tome da joj oni samo udahnjuju život, pristaju biti njezine sluge i jedina im je svrha da je stvore i pošalju u svijet.

Ona zatim nastavlja svoje putovanje s namjerom da provocira, izaziva, miluje ili možda da kroz svoj odnos s čitateljem sama sebe preispituje i traži svoje mjesto na ovom planetu. Knjiga ima beskrajno mnogo vremena.

Ona će čamiti na policama vitrina, knjižnica i tiho vrebati nečije oči. To je tajna njezine moći: beskrajno strpljenje i sposobnost da iz svake nebrojeno puta pročitane rečenice izvuče nešto novo, neko drugo svjetlo, značenje ili znamen. To je njezina najveća lekcija za sve nas koji želimo sve odmah.

Ako čitamo svjesno i disat ćemo svjesno. Izmijenit ćemo stanje svoje svijesti i za trenutak preusmjeriti svoj kritički um na bojno polje sadržaja knjige, čiji smo uvijek mi glavni akteri. Pa makar to bila i kuharica. Naš otpor i lijenost, knjiga će pretvoriti u izazov i nadahnuće. A to jest i smisao, zar ne?