Uspomene iz djetinjstva po Hrvoju Dumančiću


Tamo gdje je nekad biskip Haulik postavio Fernkornovog konjanika Juraj koji ubija zmaja, na ulazu u Maksimir, sada je Hrvoje Dumančić tamo postavio bijelog konja-ljuljačku, konjića njegovog ali i simbol sveukupnog djetinjstva. Tog smo uvećanog konjića vidjeli već ranije u Meštovićevom paviljonu kada je stajao na zelenoj travi i svatko tko mu je želio prići morao je uzuti cipele. U tom pozivu na neočekivanu gestu opuštanja, trebali bi osjetiti barem nešto od djetinje spontanosti. Sada je konjić postavljen u os prema Vidikovcu do koje je vozila kočija s dva bijelosiva upregnuta konja šarmantna osobito zbog svojih crvenih štucna na nogama.

Iza Vidikovca, koji je bio osvjetljen jer se sve više tonulo u mrak, na livadi se nazirala pokrivena skulptura. Još je nismo vidjeli sve dok uz profinjenu meditativnu glazbu nije jedan dvanaestogodišnji dječak objahao na visokoj mladoj crvenkastosmeđoj kobili ovu ‘zagonetku’, a u zadnjoj ophodnji konjem diskretno je povukao plašt za sobom, i pred nama se obasjana reflektorima pojavila skulptura. Bio je to isti onakav konjić s ulaza u Maksimir, ali izliven u bronci i sastavljen ili rastavljen nizom pukotina.

Dok je bijeli konjić osvjetljen ružičastim svjetlom asocirao na djetinju nevinost, put do vidikovca simbolizirao je naše živote i prijeđene puteve, koji nisu uvijek idealni, već su puni uspona i padova, ovaj brončani konj, skulptura je koja je simbol zrelosti, simbol svih tih pogubljenih i raspršenih ideala, koje je umjetnik povezao u jednu jedinstvenu cjelinu, dajući nam tako nadu da su sva prijeđena iskustva opet uhvaćena u jedan oblik zrelosti.

I ta je zrelost, ta je skulptura lijepa, taktilna, intrigantna, čak i jestiva kao raspucala korica kruha, kako je duhovito primijetio profesor i mentor za ovaj doktorski rad Hrvoja Dumančića, Miro Vuco, naglašavajući svu skulpturalnu čaroliju koja se pojavila na travi u Maksimiru, kao razbijena i ponovo složena igračka našeg djetinjstva. To je u krajnjoj liniji simbolični prikaz naših stresnih i potresnih dana u kojima smo izloženi potresima, ali i svjetskom totalitarnom režimu zvanom pandemija.

Hrvoje Dumančić je veliki ljubitelj konja, ali i veliki kipar koji se posvetio ovom plemenitom i lijepom motivu s puno vještine, međunarodnih uspjeha i dubokim senzibilitetom. Netko će u ovim skulpturama osjetiti nostalgiju, a netko optimizam da ljepota ima svoje mjesto u suvremenom kiparstvu.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp