I tamo netko diše


“Dobro jutro, dobar dan.” U početku na takve poruke iz pristojnosti odgovaraš s “također i vama”, a onda ih polako počinješ ignorirati jer su iste kao sve ostale, nemaš vremena, nema smisla u tome, nekada te poruke prerastu u pitanja koja smetaju, pokušaj nekog razgovora koji ničemu ne vodi i samo ti oduzimaju vrijeme.

Poruke koje su zalijepljene u obliku šalice kave, neke ruže ili buketa poljskog cvijeća. Zatrpan inbox nepoznatim imenima gdje se zagube i one koje ti trebaju, važne poruke ljudi koje realno poznaješ .

Nakon nekog vremena ignoriranja, upornog brisanja, sve to prođe. I „dobro jutro, dobar dan“ prijeđe u tišinu, fotografije s lijepim željama promijene destinaciju.

Samo jedna poruka iz te gomile je rijetko bila ignorirana s moje strane. Nekada je nisam ni vidjela, nekada je namjerno nisam ni otvarala, nekada bi je samo obrisala. Ali one su uporno stizale. Svaki dan, rano ujutro i kasno navečer.

Osjećala sam da iza nje postoji nešto više. Bol? Usamljenost? Iza svakog „laku noć“ kao da je postojala strepnja da dobrog jutra neće biti, a kada bi ga bilo, osjećao bi se treptaj zahvalnosti prema životu.

Počela sam primjećivati kada poruke nije bilo, pa čak sam se počela i pitati – što se dogodilo. Jednom sam tu dugu pauzu prekinula. “Molila bih Vas da mi se ne javljate više. Želim vam od srca sve najljepše i ostajte mi dobro”

Nakon nekoliko dana – “Ne možete ni zamisliti koliko sam sretan. Vi ste to primijetili. Izgleda kao ništa, ali meni je svaka vaša riječ pravi dragulj. Na žalost ne mogu vam uvijek pisati. Ovo sada piše medicinska sestra, nekad doktorica ili susjeda. Čitam vaše postove, neke dijelove mi one ponovo čitaju. Ne znam ni sam zašto, ono što pišete meni je kao melem na sve ove rane koje imam…hvala Vam.”

Nepoznat čovjek koji se otvara, nepoznat čovjek čije riječi zabole, potaknu na razmišljanje.
Ne znam koliko vremena su trajali naši kratki razgovori. Mjesecima, godinama… Nekada svakodnevno, nekada ih dugo nije bilo.

Kada bih stigla razmijeniti par poruka, osjećala sam olakšanje. Bile su to sažete rečenice pune značenja. Iz njih su izvirale emocije jedne usamljene duše, ostavljene od svijeta u svojoj nemoći. Ta duša koja je gledala kroz prozor i čekala tren kada će poletjeti iz svog oklopa, tren kada će slobodno živjeti u nekoj drugoj dimenziji..

Ja znam kako izgleda taj prozor iako nikad nisam bila blizu njega, ali ipak, kao da jesam. Vidim i zavjesu koja se nježno pomiče pod umornim prstima, vidim i iščekivanu zoru u svim svojim bojama nad oronulim drvetom koje još uvijek ima snage sanjati proljeće.

Vidim i suton koji prekriva krovove okolnih kuća. Čujem i bolne uzdahe. Osjećam treptaje jednog života koji u svojim porukama “dobro jutro, dobar dan” traži jednu riječ više, mrvicu topline, jer toplinu i daje, vidim sjaj u kutu oka zbog odgovora i prigušeni uzdah u sobi jedne bolnice.

Dugo više nema tih poruka. Nikada nisam mogla niti pomisliti da bi mi mogle nedostajati. Žao mi je što nisam na njih uvijek odgovorila. Pa ipak, sada se ponekad vratim na ono napisano, kao da čujem boju glasa u svakom slovu. I vidim otvoren prozor kroz koji je jedna duša konačno našla slobodu. I ako su moje riječi toj duši dok je bila u ropstvu bile malena sloboda, trenutni zaborav na realnost, ako su pomogle na najmanji način, ja sam sretna žena..

Danas sam prijatelj s doktoricom i medicinskom sestrom. Prvi put vidim fotografiju čovjeka koji do sada nije imao lice. Lice koje se pretapalo u osmijeh zbog jedne obične naljepnice “” Njemu nije bila obična.  Njemu je ona bila udah vrijednosti djelića sekunde nečijeg vremena. Mislim da ću sve sročiti u jednu priču. Priču koja je vrijedna da živi i dalje….  „I tamo netko diše“

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp