Kakvo je to vrijeme došlo, više nitko nije sretan, više nitko nikoga ne voli. Ljudi su postali hladni, jako hladni, ponekad mi se čini da vrijeme na njih djeluje, da vrijeme radi svoje, a mi, mi samo stojimo i Bogu se molimo da se od svega toga u led ne pretvorimo. A zašto? Zato što smo si sami krivi za sve što nam se događa, krivi smo što smo živi i što živimo ovaj bijedan život koji nas nikamo ne vodi, ali vodi nas propasti, propasti od zabluda, od ludih i lažnih obećanja, do zlih jezika koji nam obećavaju da će nam biti bolje, da će sve biti u redu, ali na kraju svi jako dobro znamo da od tih obećanja neće biti ništa, jednom riječju, ta su obećanja jedna velika nula.

Zatrovali su nas s tom koronom, zadaju nam šamare s lijeva na desno, a mi trpimo i gutamo knedle. Govore nam neka se cijepimo, neka zaštitimo sebe, a i druge, pa kako da štitimo druge, ako ne možemo sami sebe štititi? Ne mogu vjerovati, ovi u politici, u našoj Hrvatskoj vladi koji su nas toliko pokrali, koji kradu od nas sirotinje kako bi oni tamo grijali svoje stražnjice, dobro jeli i pili za naš novac, ponašaju se kao da smo njihovi robovi. Oni što
nemaju pojma o pojmu, nama će prodavati spike da rade sve što je u njihovoj mogućnosti da nas zaštite. Zaštite od čega? Možda od njihovih laži.

Nemojte me krivo shvatiti, ne kažem ja da je korona laž, ne kažem da je sve varka, ali dajte, pobogu, smirite te svoje tenzije i pustite nas ljude da živimo svoje živote kako god znamo, kako smo živjeli prije korone, bez maski, bez straha, bezbrižno, baš onako kako zaslužujemo.

Poštovana Vlado, ja vas lijepo molim, vratite nam naš život, vratite nam sve što ste nam ukrali, vratite nam osmijeh, vratite nam zagrljaje, vratite nam ljubav i život, to sve pripada nama, to ne pripada Vama, nego samo nama. I da, neka vas bude sram, ako imate imalo srama. Mi smo Vam vjerovali, a vi ste nam tako vratili. Hvala Vam za svu nebrigu i neradnju, hvala vam što nas gušite i što nas varate sve u šesnaest.

Sve što ste nam obećali, ništa niste ispunili, sve ste upropastili. Jesen nam je došla, svaki dan je sve hladnije, malo pa malo kiša pada, zima nam je već pred vratima, a vi u Vladi još ništa niste napravili, niti za Petrinju, niti za Baranju, a niti za Zagreb. Kakvo vi to srce imate, kako vas nije sram ne raditi ništa za narod, za ljude koji su ostali bez domova, koji su ostali na milost i nemilost prepušteni sami sebi, jer samo sebe i imaju.

Pozivam vas koji sjedite i grijete svoje stražnjice u Vladi da se dignete, da zasučete rukave i da konačno počnete raditi nešto korisno za narod koji vas je izabrao da budete na tom mjestu na kojem ste sada, jer da nema nas ljudi, ne bi sada bili tu gdje jeste. Koliko samo ljudi svaki dan umre od gladi, koliko samo ljudi izgubi bitku od karcinoma i, što je najvažnije – lijeka protiv karcinoma nema, a za koronu su pronašli cjepivo u roku od tri mjeseca.

Sramota, virus još u potpunosti ne poznaju, a već su mu našli lijek. Gladni umiru od gladi, lijeka za to ima, ali za njih nema kruha, jer se ovi iz Vlade ne mogu najesti, ma i narod bi pojeli da mogu.

Ljudi dragi, slušajte me, ne bojte se ničega, ništa se nikome neće dogoditi, budite ljudi kakvi ste bili, pobijedite sami sebe, život je lijep, pa makar i s tom koronom. Ja znam da mi to sve možemo zajedno pobijediti, ja znam da smo jači od svega i svih, prošli smo i gore, pa kako onda ne bismo i ovu koronu koja nas je snašla. Život voli hrabre, a na kraju krajeva samo hrabri i ostaju. Čuvajte se, živite, veseliti se, pjevajte, prevarite koronu, dišite i budite sretni…