Izbor


Sve duše bi se trebale voljeti. Čak i kad ljudsko vrišti i ranjava. Ranjeni ranjavaju. Na nivou duše bi trebao biti samo jedan odnos: čisti, ljubavni, bezuvjetni. Jednostavno to i ništa drugo. Pri stvaranju smo bili takvi. A onda počeli skupljati smeće. Emocije su smeće. Želja za drugim ljudskim bićem nije došla iz duše. Zamjeranje i neoprosti, ljutnje i bjesovi nisu iz duše. To čini naše ljudsko.

Shvatiti da naša duša želi biti slobodna, čista, prozračna, bez pitanja i traženja, znači uroniti u Stvaranje. To znači da smo počeli putovati tamo od kuda smo potekli. Putovanje u Izvor. Izvor teče i bez nas. Ipak, Izvor smo upravo mi. Mi smo kapljice žive vode. Nećemo nikada usahnuti. Bezvremenost duše daje nam izbor u svakom trenutku našeg postojanja. Hoćemo li biti svjesni da smo dio Svega i da je Sve dio nas. Ili ćemo se opirati fluidnosti života.

Postoje ugovori duša. Duše se dogovore da će jedna drugoj zajednički pružati mogućnost oslobođenja. Zbog toga ulazimo u odnose. Takvi odnosi mogu biti jako teški. Uvjetovani su rodbinskim ili prijateljskim vezama, zaljubljenošću ili poslovnom suradnjom. Pružena nam je mogućnost razrješenja.

U tim odnosima imamo mogućnost ispitivanja drugog, preispitivanja samoga sebe, prihvaćanja različitosti i na kraju mogućnost osvještavanja vlastite građe: Ljubavi. Kad prema ljudskom biću osjetimo Ljubav, čistu, radosnu i bezuvjetnu, bez obzira na to što smo s tim ljudskim bićem prošli, bilo to dobro ili zlo, ranjavanje i lizanje rana, ljutnju ili zaljubljenost svih vrsta, tada znamo da smo ispunili unutarnji dogovor i ugovor.

Zastanimo i upitajmo sebe, koje smo blago dobili iz tog odnosa. Koje smo znanje skupili i koliko se toga u nama promijenilo. Prodrijeti u vlastitu dušu i poslušati njen glas je jedini način za rješavanje tih veza. Veze se trebaju čistiti i rezati dok ne ostane samo mir i ljubav. Prostor i vrijeme ne uvjetuju dušu. Nema bježanja, ma koliko se prostorno udaljili od nekog.

Duše nađu put i dotaknu se u želji za razrješenjem. Razgovaraju u našim snovima, predaju jedna drugoj poruke i otkrivaju načine kako doći do čiste ljubavi. Što je srce otvorenije, to je i hrabrije. Otvoreno srce znači dopustiti duši da slobodno upije namijenjeni život. Da živi i rješava sve čime smo je opteretili.

Isto tako, predaja problema, emocija i opterećenja ovom divnom Stvoritelju i Univerzumu donosi olakšanje i razrješenje. Ljudsko biće je krhko i slabo. Ako nosi svoje i tuđe terete i ne predaje ih Onome koji to može rastočiti u trenu, ono se savija, lomi i pati. Mnogi vole biti žrtve i patnici. Tako postaju važni i privlače pažnju i sažalijevanje. A duša zna da samo sretno i zadovoljno biće može kvalitetno stvarati.

Zato, reći patnji “ne”, odlučno i svjesno, znači duši dati snagu koju zaslužuje. Voljeti sebe i druge, prihvaćati razlike, uvažavati vrijednosti i tuđu slobodu, oslobađa nas same, a i druge.

Prestati sa samosažalijevanjem i žaljenjem drugih, ma koliko okrutno zvučalo, donosi slobodu duše. Svatko to mora sam sa sobom riješiti.

Pomoć imamo. Od ljudi oko sebe i od Izvora. Izvor nam šalje mnoge mogućnosti. Gurkamo se međusobno, s određenom količinom empatije, na razne načine. Čak nas nečija ljutnja, vika i dreka gura na pravi put.

Očeve riječi da neće zaboraviti niti jedno svoje dijete su najveća istina ikad izgovorena. I sav ovaj kaos je upravo ispunjavanje Njegova obećanja. Nije Mu sila spuštati se u ovu krutu i ograničenu dimenziju kad može govoriti kroz sve nas.

Ovo tijelo nije zatvor naše duše, ova planeta nije zatvor u kojem iz nas isisavaju životnost razni entiteti i bića iz nižih dimenzija, ako mi tako odlučimo. Ne zaboravimo da uvijek imamo izbor. I uvijek imamo način. Imamo pomoć. Stvoritelj je Ljubav. Izvorom teče Ljubav.

Uroniti u Ljubav je izbor.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp